ZAŠTO (NE) PRODAVATI SLIKE?

„Umjetnost radi umjetnosti.“ („L'art pour l'art“)

Do prije nekoliko godina i sama sam bez zadrške vjerovala u ispravnost ove vodilje. Posmatrala sam umjetnost kao nedodirljivu: nematerijalnu, duhovnu, transcendentalnu tvorevinu emocije i unutrašnjeg svijeta, nešto što samim činom određivanja cijene biva degradirano, svedeno na tržište i komercijalnost. Vjerovala sam da umjetnost, onog trenutka kada joj se zalijepi broj, gubi dio svoje uzvišenosti. Koliko samo nijesam bila u pravu.

Dok sam pohađala Program izvrsnosti - Mastery Programme na Milan Art Institutu, često sam slušala debate o ovom pitanju. To je jedna od onih tema oko kojih se umjetnici gotovo instinktivno dijele: jedni smatraju da se umjetnost mora prodavati jer je to prirodan nastavak stvaranja, a drugi da upravo tu počinje njeno obezvređivanje. Dobro se sjećam jedne naše profesorice koja je otvoreno priznala da je i sama tokom studija vjerovala u „laž“ da umjetnost ne smije imati cijenu.

Rekla je da je kao mlada umjetnica iskreno mislila da je dovoljno da neko njenu sliku silno poželi, da je osjeti, da u njoj prepozna nešto svoje, skoro da duhovno i emocionalno obeća da će je najviše cijeniti i čuvati — i da je to već dovoljan i jedini pravi razlog da mu je preda u ruke. Sjećam se kako me je ta rečenica pogodila, jer sam u njoj prepoznala sebe.

Jer kako, zaista, izmjeriti taj trenutak prepoznavanja? Kako izmjeriti ono kada neko stane pred sliku i u njoj pronađe dio svoje tuge, čežnje, ljepote ili tišine? Zar nije upravo to najveća potvrda njenog smisla? Zar nije dovoljno da neko vidi, osjeti i zavoli? Kada je to izgovorila naglas, bilo je i čuđenja, i smijeha, i nerazumijevanja, naročito od onih koji nikada nijesu dovodili u pitanje naplaćivanje svog rada. Ali baš tada sam počela da shvatam koliko je ovo pitanje mnogo složenije, ličnije i osjetljivije nego što na prvi pogled izgleda.

I ja sam prošla kroz tu rastrzanost. I ja sam nekada osuđivala one koji su svoje slike prodavali po visokim cijenama, naročito ako mi se činilo da te slike nijesu zahtijevale „dovoljno truda“, skupe materijale ili neku vidljivu žrtvu. Danas sam od tog stava veoma daleko. Danas iskreno čestitam svakome ko visoko cijeni svoju ideju, svoje vrijeme, svoj rad i svoju hrabrost da stane iza onoga što stvara. Jer cijena nije uvijek izraz pohlepe, vrlo često je izraz samopoštovanja.

Dugo se nijesam usuđivala da stavim cifru na svoje slike. A kada bih to konačno učinila, često bih je umanjila. Uvijek mi se činilo da je primarna stvar sama želja nekoga da sliku ima u svom domu. Ta želja mi je djelovala važnije od svega materijalnog. I danas u tome ima nečeg lijepog. I dalje vjerujem da nije svaka slika za svakoga, i da se prave veze između slike i posmatrača dešavaju rijetko, tiho i gotovo sudbinski. Ne kupuje svako platno samo zato što mu se uklapa uz zavjese ili boju zida.

Ali isto tako danas vjerujem da prodaja ne obesmišljava umjetnost — naprotiv, ona često dodatno potvrđuje njenu vrijednost. Razmjena mora da se dogodi. Ne samo novčana, nego ljudska, energetska, simbolička. Slika nije stvorena da zauvijek ostane zatvorena u ateljeu, naslonjena na zid, viđena samo očima slikara. Ona treba da ode i bude dio nečijeg domam da živi među ljudima. Da svakodnevno govori, ćuti, podsjeća, uznemirava, smiruje, raduje, da radi ono za šta je stvorena.

A umjetnik, ako zaista želi da živi umjetnost kao poziv, mora sebi dopustiti i to da njegov rad ima svoju materijalnu dimenziju. Umjetnički materijal košta, i to prilično. Platna, boje, lakovi, četkice, prostor, edukacija, vrijeme — sve to ima svoju cijenu. A uz to dolaze i sasvim obične, ljudske stvari: računi, krediti, obaveze, svakodnevni život. Tu je i druga važna, često pogrešna koncepcija novca, kao korijena zla, što ima smisla kao i sve ostalo, ako se pretjera, ako se zloupotrijebi, ako se hrani ono što se ne može nahraniti. U ovom slučaju novac je alat, sredstvo razmjene. Mogućnost da se uloži dalje, da se kupi novo platno, da se napravi nova serija slika, da umjetnik sebi obezbijedi vrijeme i mir da nastavi da stvara.

Postoji još jedan mit koji bih voljela da sve manje slavimo: mit o gladnom umjetniku. Nema ničeg plemenitog, iskrenog ni autentičnog u tome da umjetnik mora da oskudijeva da bi bio „istinski umjetnik“. Naprotiv, čini mi se da smo predugo romantizovali iscrpljenost, siromaštvo i odricanje, kao da umjetnost mora nastajati iz gladi da bi bila vrijedna. A zašto? Zašto bi bilo uzvišenije da umjetnik pola dana troši svoju energiju na posao koji mu ne pripada, samo da bi platio račune, dok ono što je njegov stvarni poziv čeka kraj dana — umoran, istrošen, razvodnjen? Zašto bi to bila moralno čistija opcija od one u kojoj umjetnik živi od svog rada, upravo zato da bi mogao još dublje, odgovornije i predanije da stvara?

Ponekad mi se čini da prava „prodaja sebe“ nije u prodaji slike, nego u pristajanju na život u kojem umjetnost stalno dolazi tek poslije svega ostalog.

Vremenom sam počela da shvatam i nešto drugo: kako se razvijaju moje vještine, tako raste i vrijednost mojih slika. To je prirodan tok svake profesije. Kao što se cijene znanja, iskustva, zanata i rezultata u drugim oblastima, zašto bi kod umjetnika važilo neko drugo pravilo? Godine rada, usavršavanja, lutanja, pokušaja, promašaja, traženja sopstvenog izraza — sve to ulazi u jedno platno, čak i onda kada se spolja ne vidi odmah. Nekad posmatrač vidi samo završenu sliku. Umjetnik u njoj vidi i sve neprospavane sate, sve sumnje, sve prethodne verzije sebe.

Ne stvaram više samo za sebe ili makar ne želim da ostanem samo u tom prostoru. Stvaram i za one koji su mi slični, i za one koji nijesu, ali tragaju. Za one koji, kao i ja, pokušavaju da razumiju ovaj svijet i sebe u njemu. Jer kako ću razviti svoj glas ako ne komuniciram sa svijetom izvan sebe? Ako umjetnost jeste dijalog, onda ona ne može ostati monolog zatvoren u četiri zida.

Čak i kada smo kroz umjetnost izliječili neki ranjeni dio sebe, naša priča se tu ne završava. Zašto ne bismo dozvolili da to iscjeljenje dotakne i nekog drugog? Zašto ne bismo bili svjetlo u nečijem mraku, makar na način na koji to jedna slika može biti? Da budem sasvim iskrena, trenutak kada sam prodala svoju prvu sliku nikada neću zaboraviti. Bila sam ushićena kao dijete, doslovno sam skakutala od sreće, a taj zanos me je držao danima. Bio je to osjećaj potvrde, radosti, nevjerice, pobjede nad sopstvenim strahovima.

Ali, istovremeno, postojao je i onaj drugi osjećaj — težak, čudan, neočekivan, osjećaj odvajanja. U jednom trenutku čak sam osjetila gotovo iracionalnu želju da ih otkupim nazad. Kao da sam tek tada shvatila koliko sam ih voljela dok su bile moje, dok su bile tu, blizu, pod mojom pogledom. Taj talas emocije me jeste zapljusnuo, ali me nije dugo držao. Ubrzo je došla jedna druga, zrelija misao: iako je dio mene u njima, one meni ne pripadaju, ili makar ne pripadaju samo meni.

Lijepo je znati da su postale dio nečijeg doma, da će biti gledane, da će unijeti živost, priču, emociju, možda i utjehu, da će živjeti.

Zato danas više ne gledam na ovo pitanje crno-bijelo. Ne osuđujem ni jednu ni drugu stranu. Razumijem i one koji nikada ne žele da prodaju svoj rad, koji svoje slike doživljavaju gotovo kao produžetak sopstvene intime. Razumijem i one koji jasno, bez griže savjesti, grade karijeru profesionalnog umjetnika i od svojih djela žive. Obje pozicije nose svoju logiku, svoju osjetljivost i svoje razloge.

Ali kada govorim u svoje ime, sve više osjećam da mijenjam stavove, da ih preispitujem. Da sazrijevam zajedno sa svojim slikama. Da želim manje da se krijem, manje da sudim, manje da živim po naslijeđenim obrascima, a više da budem iskrena prema sebi. A istina je da sve više želim da dijelim sebe sa drugima i da u toj razmjeni ne vidim izdaju umjetnosti, nego njen nastavak.

Na kraju, ne mislim da postoji jedno pravilo koje važi za sve umjetnike. Ovo nije presuda, već lično promišljanje. Ali znam da danas mnogo manje vjerujem u romantične zablude, a mnogo više u to da umjetnik ima pravo da živi od onoga što stvara, da cijeni svoj rad i da bez stida pusti svoju umjetnost u svijet.

A vi, na kojoj ste strani ove tihe debate: da li slika gubi nešto kada dobije cijenu — ili tek tada zaista počinje da živi svoj život?