SLIKA KOJA OSTAJE U NAMA: MOJ SUSRET SA RENOAROM

Ne morate poznavati istoriju umjetnosti. Ne morate znati biografije slikarskih velikana niti precizno razlikovati epohe, stilove i pravce. Dovoljno je da Vam se jednom desi da Vas neka slika zaustavi. Da Vas privuče, zadrži pogled i – ostane u Vama.

Posmatrate je dugo, gotovo začuđeno, pitajući se kako je umjetnik uspio da u nekoliko poteza ispriča priču koja Vam je, iz nekog neobjašnjivog razloga, bliska. Možda na prvi pogled nema nikakve veze s Vama, ali ipak ste je upamtili. Negdje je u vama urezana. I tada ona postaje Vaša – koliko je i umjetnikova.

Je li Vam poznat taj osjećaj, a možda ste se i sjetili neke konkretne slike?

Mogla bih pisati o mnogima, ali danas želim govoriti o jednoj posebnoj slici. Posebnoj za mene.

Naslikana krajem XIX vijeka, tačnije 1888. godine, od strane istaknutog francuskog slikara Pjera Ogista Renoara, nosi naziv „Djevojčica bere cvijeće“ (Girl with Flowers).

Zašto baš ova slika?

Ne spada u njegova najpoznatija djela, nije riječ o njegovom“ Plesu kod Moulin de la Galette“, za koju naravno niko ne može sporiti da je veličanstvena, niti je slavna poput Van Gogovih "Suncokreta" ili "Moneovih Lokvanja". Ipak, tačno se sjećam trenutka kada sam je prvi put ugledala. Pomislila sam da oduzima dah – bojama, čistoćom i nježnošću djevojčice prikazane na njoj, odabiru i spoju boja, živošću kojom zrači i slojevitošću emocija. Ona na njoj djeluje spokojno, sigurno, okupano suncem, ušuškano u more zelenila i cvijeća.

Ne znam da li sam u toj djevojčici prepoznala sebe – neku staru verziju sebe, dalju nego što bih željela – ili možda sliku djeteta kakvo bih voljela imati. Znam samo da sam u njoj pronašla nešto svoje.

Zelena boja koja je okružuje u savršenom je skladu sa crvenom na njenim obrazima i ukrasima u kosi. Ta komplementarnost čini sliku izuzetno harmoničnom. Sve na njoj djeluje povezano: šumsko okruženje, svjetlost, centralna pozicija djevojče– istovremeno pomalo tužne i pomalo srećne. Osmijeh je tu, ali na trenutke, čini se da u očima ima malo i nesvojstvene dječje ozbiljnosti, sjete, prkosa, radoznalosti, što čini prenošenje tog utiska izuzetno komplikovanim za one koji je pokušavaju prenijeti na platnu.

Možda je upravo u tome Renoarova snaga. U tom tihom podsjećanju da bol prolazi, ali da ljepota ostaje, kako je i sam govorio. "Ima toliko ružnih stvari na svijetu – zašto ne bi umjetnost bila lijepa?", bila je njegova vodilja, i zaista osjećam da u svojoj dubini, uprkos mraku iz koga nerijetko nastaje, umjetnost ipak počiva na nadi i ljepoti.

Prije pet godina pokušala sam da ovu sliku kopiram kao slikarsku vježbu. Bila sam djelimično zadovoljna rezultatom, ali sam nedavno osjetila potrebu da pokušam ponovo. Istina, bilo je i mučnih trenutaka, što je neizbježno kada vam je do nečega stalo, ali i uživanja. Ogromnog zadovoljstva. Čak i kada ne uspijete u potpunosti, uploviti u Renoarov svijet sreće i svjetlosti samo po sebi je dragocjeno iskustvo probati, prosto nastojati.

Borila sam se s proporcijama, prikazu snage ali i nježnosti tamo gdje slika to traži, nisam težila savršenoj kopiji, već prenošenju raspoloženja, atmosfere i emocije. Kako god da je išlo – nisam odustala. I naučila sam nekoliko važnih lekcija, sitnih ali dragocjenih, koje bih rado podijelila s drugim umjetnicima ili svima koji bi željeli čuti više:

• Podslika (underpainting) kao temelj sigurnosti

Iako je Renoar slikao pretežno uljanim bojama (nekada i vodenim bojama i uljanim pastelima), za nas kojima treba malo više sigurnosti i strukture (posebno one koji vole da eksperimentišu, perfekcioniste, koji sumnjaju i stalno nešto prepravljaju) pomaže uraditi podsliku akrilnim bojama (akrilne boje se jako brzo suše za razliku od uljanih i obično daju tvrđi izgled slici), da onda kada kasnije dođe do nesigurnosti ili grešaka, uvijek se možemo vratiti toj strukturi bez straha da je slika „izgubljena“. Naravno nakon toga slijedi mekana, nježna, romantična faza nanošelja uljanih boja.

• Proporcije se rješavaju na početku, ne na kraju

Sličnost i uvjerljivost ne nastaju u završnim detaljima, već se grade u prvim fazama rada. Često se i sama prevarim oko ovoga, mislim da mogu kasnije da prepravim, ali onda sve postaje još teže. Ako su osnovni odnosi pogrešni – položaj i uglovi očiju, razmak, nagib glave, odnos glave i tijela – nijedan kasniji detalj to neće u potpunosti ispraviti. Važno je potrošiti više vremena na početku kako bi kasnije sebi uštedjeli vrijeme, strpljenje i bili zadovoljniji ukupnim rezultatom.

• Razmišljanje u velikim oblicima, a ne u detaljima

Jedna od najčešćih amaterskih zamki jeste fokusiranje na sitno, umjesto na cjelinu. Profesionalno slikanje znači građenje oblika kroz odnose boja, tonova i poteza. Tek kada veliki oblici funkcionišu, detalji mogu dobiti smisao. Moja najveća i najčešća greška na portretima jeste prerana želja da naslikam oči svom subjektu, taj specifičan izraz lica i toliko se zadržim na njima, zanemarujući sve ostalo, ta potreba koju teško suzbijam iako svjesna da je upravo to najčešći trag amaterstva i izvor slikanja na teži način.

• Uloga medijuma – laneno ulje kao saveznik

Umjereno, ali hrabro korišćenje lanenog ulja omogućava bojama da se kreću, stapaju i da dobiju onu karakterističnu mekoću i sjaj. Previše suva boja guši potez i čini sliku teškom. A ova slika ponajviše odiše mekanošću, sjajem i njeznošću, što nije lako postići. Naravno, važno je zadržati kontrolu – ali pretjerana štednja često vodi ukočenosti.

• Raznovrsnost poteza kao izvor živosti

Promjena smjera, pritiska i dužine poteza ključna je za ritam slike. Jednolični potezi stvaraju monotoniju i „mrtvu površinu“. Renoarove slike žive upravo zbog te razigranosti četkice – nigdje nema mehaničkog ponavljanja, još jedna stvar na koju sebe podsjećam i na kojoj radim.

• Jedna referenca – jedna istina

Rad sa više referentnih fotografija, čak i kada je subjekat isti, može ozbiljno poremetiti konzistentnost svjetla, sjenki i atmosfere. Različiti izvori svjetlosti unose konfuziju. Odluka da se držite jedne reference, uz slobodu interpretacije, dugoročno donosi jasniji i sigurniji rezultat, u šta sam se uvjerila usled miješanja referentnih slika, što ne preporučujem.

• Kopija nije imitacija – već dijalog s originalom

Cilj kopiranja nije savršenstvo niti fotografska vjernost. Cilj je razumijevanje: kako je umjetnik razmišljao, kako je gradio površinu, kako je balansirao nježnost i snagu poteza. Unijeti nešto svoje nije greška – to je znak da slika postaje dio vašeg slikarskog jezika. I ja sam naravno na njoj ostavila svoj trag i impresije, poput neplaniranog malog srca na desnoj strani (kako je boja kapnula na tom mjestu odlučila sam joj dati odgovarajuću formu).

• Psihološka lekcija: istrajnost je važnija od talenta

  
  

Postoje faze kada slika izgleda loše. Ne nedovršeno – već zaista loše. To je normalan dio procesa. Razlika između napredovanja i odustajanja često se svodi na spremnost da se kroz tu fazu prođe strpljivo, pa i da se sačeka ako je potrebno, ali da se slici vratite, ključno je samo ne odustati!

• Slika kao prostor učenja, a ne pritiska

Ovo nije slika za prodaju. Ne mora biti savršeno. Unesite nešto svoje. Ovo je slika za vježbu, za razumijevanje, za uživanje i za odavanje počasti originalu. Kada se oslobodite pritiska rezultata, proces postaje iskreniji – a paradoksalno, i uspješniji.

Ako Vas je ovaj tekst makar na trenutak podsjetio na neku sliku koju i sami nosite u sebi – onda je ispunila svoju svrhu. Možda ćete je negdje poželjeti oživjeti na platnu i nadam se da će vam barem neki od ovih savjeta biti putokaz. Svaki pokušaj kreativnosti vrijedan je i nikada nije izgubljeno vrijeme, a nešto ćete zasigurno izvući iz ove vježbe.

Tražite, griješite i ponovo pokušajte – jer upravo tu, u tom procesu, umjetnost zaista i nastaje.

P.S. I ja ću naravno nastaviti da radim na njoj, usavršavajući je kroz greške, pokušaje i još veću ljubav i divljenje prema ovoj slici i njemu kao njenom tvorcu.