ZABILJEŠKE IZ AVIONA: LOVAC NA OBLAKE

Postoje prizori koji me uvijek vrate sebi. Za mene, to su oblaci.

Kad god putujem avionom i sjedim kraj prozora, imam osjećaj da se nakratko udaljavam od svega poznatog i približavam nečemu mnogo većem — Bogu, stvaranju, kreativnom izvoru iz kojeg sve nastaje. Gore, iznad zemlje, iznad buke, obaveza i svakodnevnih stega, ljudskog haosa i nemira, nebo mi izgleda kao mjesto u kojem se svijet ponovo rađa.

Volim taj kratki trenutak odvajanja aviona od zemlje — jedini gubitak kontrole koji me ne plaši. Naprotiv, čini me srećnom. Kao dijete koje čeka najuzbudljiviju vožnju u luna parku, iščekujem onaj momenat kada napusti pistu i pređe u prostor za koji je stvoren. Tada mi se čini da i mi, sanjivi, zbog mnogo čega zabrinuti i umorni putnici, nakratko postajemo slobodni — svako od onoga što je ostavio dolje.

U tim trenucima osjećam se najbliže onome što ne umijem sasvim da objasnim, ali što prepoznajem cijelim bićem. Kao da se tamo, među oblacima, susrijeću duboka nostalgija i mir, zaborav svega i pronalazak najvažnijeg djelića onoga što suštinski jesmo — dječja radost i duboka vjera.

Oblaci su za mene izvor nepresušne inspiracije, poput niti neuhvatljivog bića, električnih pokreta morske nebeske struje, pjenastih kolačića, plavih aždaja, sniježnih lavina, ulaz u tajnovite odaje rajskih predvorja. Nekad djeluju kao prozračna pjena koju bih mogla zahvatiti ogromnom kašikom, a nekad kao predvorje nečega svetog, onamo gdje, možda, obitavaju oni kojih više nema.

Moja ljubav prema njima, nije vezana za to savršeno naslikano nebo, zapravo je ljubav prema onom neuhvatljivom, promjenljivom, oduvjek nedostižnom i beskrajno bliskom. Prema svemu što se ne može zadržati, ali se može osjetiti. Prema oblicima koji nestanu u treptaju, prema toj vječno promjenljivoj, najautentičnijoj predstavi koja ostavlja trag dublji od mnogih stvari koje možemo dotaći rukama.

Zato ih fotografišem, zato ih i slikam. Ne zato što fotografija može u potpunosti uhvatiti njihovu veličanstvenost — jer ne može. Umjetnost je u tome nesumnjivo moćnija. Ali fotografišem ih da sačuvam trag trenutka, svjetlosti, čuda. Da kasnije, možda na platnu, pokušam da prevedem ono što sam vidjela i ono što sam osjetila.

Posebno onda kada u njima pronađem oblike koji se drugima možda učine nevidljivim; kada spojim poneku tačkicu i odjednom pred posmatračem izroni cijeli jedan, do tada nesagledivi svijet oblaka — svijet koji se stalno rađa i nestaje. Ponekad imam osjećaj da sam tumač tog neba, njegov sitni prevodilac, da mi je dato da u tim promjenljivim oblicima prepoznam bića, predjele, znakove i priče, pa da ih, barem na trenutak, približim i drugima.

Nekad je dovoljno samo malo pažnje, malo strpljenja, nekoliko usmjerenih pogleda — i ono što je do tada bilo samo oblak postaje zmaj koji bljuje vatru, oko koje me posmatra, nečije lice koje se čini poznato, plamena školjka koja otkriva svoj biser, sazvežđe Škorpije, čamac u brodolomu... mapa nekog nevidljivog svijeta.

I tada znam: neko mora da zabilježi ono što nestaje i ono što ostaje neprimijećeno.

Upravo oni koji pogledaju gore i vide čitaj svijet u jednom oblaku, lokvi, kapljici mastila i boje moji su ljudi. Kako volim one koji osjećaju divljenje i očaranost dok gledaju u nebo, one koji obožavaju njegovu veličanstvenost i kojima nikada, baš nikada, ne dosade ti vječno promjenljivi kolutići raja. To moraju biti moji ljudi. Kako volim takve duše — one koje prosto moraju da zastanu pred prizorima koji, makar na nekoliko minuta, otkrivaju svemoć Stvaraoca.

Nebo puno oblaka, jeste moj predmet obožavanja, moja tema, moj podsjetnik da ljepota postoji — posebno onda kada je ne možemo posjedovati. Da stvaranje počinje iz divljenja. I da se ponekad, visoko iznad zemlje, najjasnije čuje ono tiho mjesto u nama koje još uvijek vjeruje, koje još uvijek sanja.

Do sljedećeg leta — do sljedećeg oblaka.