CHÂTEAU D’ORQUEVAUX, MJESTO KOJE OSTAJE U VAMA

U svima nama utisnuta je neka priča. Možda smo je zaboravili, možda se više ne sjećamo ko ju je prvi ispričao niti zašto njeni djelići i dalje žive u nama. Ali ona je tu.

U mom slučaju, ta priča počinje još od najranijih sjećanja, od prvih slikovnica bajki koje su probudile moju maštu i zauvijek se nastanile negdje duboko u meni. Kasnije sam shvatila da je jedino kroz umjetnost moguće sačuvati taj važni djelić sebe, ali ne da bi ostao u meni, već da bi pronašao svoje mjesto u jednoj nesagledivoj slagalici onih koji će taj svijet razumjeti bez mnogo objašnjenja i suvišnih riječi.

Nosim u sebi zov dalekih, minulih, romantičnijih vremena, vremena u kojima se stvarala grandiozna umjetnost, ona koja je zahtijevala strpljenje, rad, divljenje i vjeru u nemoguće. Sve to je negdje u meni dugo spavalo, a onda se probudilo odlaskom u Château d’Orquevaux, dvorcem iz 18. vijeka u koji sam došla sa jednim tihim, ali važnim zadatkom, da prigrlim sebe kao umjetnika.

Od prvog trenutka moju zabrinutost i tremu, po prvi put sam boravila u umjetničkoj rezidenciji, zamijenilo je osjećanje mira, ogromne zahvalnosti i neocekivanog naleta optimizma jer sam tu gdje treba da budem. Tako rijetku su momenti kada vam misli ne lutaju na sve strane već su onamo gdje je upravo vaše tijelo, da se fizičko, emotivno i duhovno sjedine i da ne želite biti ptica ili oblak i otici negdje daleko daleko…prosto ste tu gdje zelite da budete.

Već prvih dana, negdje u sebi, u mahovima bih osjetila bol za onim što stoji upravo ispred mene, jer sam znala da će mi ovo mjesto neopisivo nedostajati. Još dok sam bila tamo, još dok sam gledala kroz prozor u prostranstvo svih sagledivih i nesagledivih nijansi dominantne zelene, u veličanstvene labudove, guste krošnje drveća, tihe staze francuskog sela i maglu koja je čitav prizor činila još misterioznijim i filmskim, već sam osjećala tinjanje nostalgije. Kao da je jedan dio mene unaprijed znao da će povratak u stvarni život poslije ovoga biti težak.

Jer kako se vratiti običnom životu nakon mjesta koje izgleda kao san?

Kako se vratiti svakodnevici nakon što ste dvije sedmice živjeli u dvorcu, imali svoj atelje, stvarali bez prekida, uz podršku onih kojima ovo mjesto znači koliko i vama, onih koji žele da vide vaš uspjeh jer ovo nije takmičenje, jer je svako od nas vodio druge kroz svoju fazu, svoj glas, svoje gubitke i svoje nade za dalju budućnost?

Château d’Orquevaux nije samo umjetnička rezidencija. To je prostor u kojem je vrijeme stalo, iako vam istovremeno izmiče za čas, mjesto u kojem odjednom čujete sebe jasnije, svoje misli, svoje slike, svoje ideje, svoje sumnje, ali i svoj glas.

Nije teško razumjeti zašto je Château d’Orquevaux prepoznat kao jedna od najljepših umjetničkih rezidencija na svijetu, mjesto koje je Singulart uvrstio među deset najljepših artist residency programa, a Domus među četrnaest izuzetnih arhitektura koje udomljuju umjetničke rezidencije. Ali ono što ga čini posebnim nije samo dvorac, njegova istorija, jezero, ateljei ili francuski pejzaž, već ljudi koji su od svega toga stvorili prostor u kojem se umjetnik osjeća viđeno, podržano i slobodno.

Tamo sam bila okružena zajednicom kreativaca koji se razumiju bez suvišnih objašnjenja. Ponekad pogledom, ponekad kroz nekoliko riječi, slikom, tišinom ili razgovorom koji počne u prolazu, a ostane u vama dugo.

Pisci i slikari stvarali su zajedno, svako u svom svijetu, ali istovremeno povezani istom potrebom, da što manje sebe zadrže unutra. Previše nas je u sebi zgrčeno, nijemo, teško, začaureno, i želi i ne želi da bude viđeno.

Imali smo i priliku da slikamo uživo modele, što je za mene bilo potpuno novo iskustvo, istovremeno zastrašujuće i genijalno. Postoji nešto posebno u tom trenutku kada više nema vremena za pretjerano promišljanje, kada oko mora da odlučuje brzo, ruka da prati ono što vidi, a vi da prihvatite nesavršenost procesa. Bilo je to jedno od onih iskustava koje vas izmjesti i iz zone sigurnog, i upravo zbog toga, ma kako dobro ili loše crtež ispao, ponosni ste na sebe što ste ostali do kraja, što ste se otvorili za nešto novo.

U cijelom tom iskustvu posebno mi je bila snažna misao povezana sa Denisom Diderotom, velikim francuskim filozofom, piscem i likovnim kritičarem, čije je nasljeđe duboko utkano u istoriju Orquevauxa. Diderot je bio jedan od onih mislilaca koji je među prvima u umjetniku prepoznao mnogo više od zanatlije, prepoznao je individuu koja stvara, misli, osjeća i ima šta da kaže. Kao da je kroz cijeli boravak bila provučena ta poruka, tvoj glas je važan, tvoj pogled je važan, ono što nosiš u sebi zaslužuje da postoji izvan tebe. Upravo sam se iz tog razloga odlučila da rekreiram njegov portret, kako bih kroz njega prenijela njegovu ostavštinu nama.

Jedan od najemotivnijih trenutaka za mene bio je tokom Open Studio dana. Dan kada smo svi obilazili ateljee jedni drugih, sa čvorom u stomaku i oznojenim dlanovima, boraveći dalje od svojih ateljea, a opet dovoljno blizu da uhvatimo neki pogled ili riječ. Željeli smo i nijesmo željeli da znamo šta drugi vide u onome što smo stvarali. Ostavljali smo komentare, tragove, male poruke podrške. A onda sam se vratila u svoj studio i zatekla zidove pune raznobojnih listića na kojima su stajale riječi koje ću zauvijek pamtiti – “Nina, tvoj glas je lijep. Ti pripadaš ovoj epohi. Nekako si uspjela da zamak prikažeš još magičnijim”. I mnoge druge koje ću zauvijek čuvati.

Stajala sam u svom ateljeu, okružena tim malim porukama, i nijesam imala riječi. Suze su same isplivale.

Bio je to jedan od onih trenutaka koji se ne mogu isplanirati, ne mogu ponoviti, niti potpuno objasniti. Trenutak u kojem shvatite da je ono što stvarate našlo put do nekoga, da vas vide iako vas ne znaju dugo, ali da vrijeme zapravo ne znači mnogo. Samo intenzitet emocija i želja da se otvorimo jedni za druge bili su ono što je bilo potrebno.

Taj trenutak ću čuvati grčevito.

Posebnu zahvalnost osjećam prema Beulah van Rensburg i Ziggyju Attiasu, vlasnicima i direktorima rezidencije, umjetnicima koji su, uprkos svemu što su stvorili i postigli, ostali nevjerovatno skromni, srdačni, pažljivi i prisutni. Njihova toplina osjeća se u svakom dijelu ovog mjesta. Isto važi i za divno osoblje, za Floru, Antoinea, Leu i brojne druge koji su svojim osmijehom, okom za detalje, stalnom pažnjom i malim gestovima koji zapravo nijesu bili nimalo mali, učinili da se osjećamo dobrodošlo i zbrinuto. Jedan od tih trenutaka bio je i šampanjac i torta za sve nas koji smo u junu slavili rođendane, uključujući i mene, trenutak koji ću uvijek pamtiti.

I ne smijem zaboraviti da pohvalim šefa kuhinje, jer je hrana bila zaista izvanredna, sa toliko ukusnih i zdravih opcija čak i za vegetarijance, ali i sa svim onim malim slatkim zadovoljstvima koja su dane činila još toplijim, od kroasana, maslaca, čokoladnog musa, do crème brûléea i drugih malih raskoši u izobilju.

Château d’Orquevaux mi je dao mnogo više od prostora za rad. Dao mi je vrijeme za sebe, dao mi je mir, moje nove prijatelje i mentore iz Australije, SAD-a, Kanade, Novog Zelanda i mnogih drugih krajeva svijeta. Dao mi je šetnje, razgovore, večeri uz vatru, smijeh, tišinu, jezero, labudove, Dastija, malog krznenog stanovnika dvorca koji je ovo mjesto učinio još toplijim. Taj spoj njegovog kraljevskog držanja, dječje radoznale prirode i snažne želje za pažnjom, ljubavlju i pripadanjem našem umjetničkom krugu dao je cijelom tom iskustvu posebnu paletu nježnih i mekanih tonova. Njegovo prisustvo učinilo je da sve bude zaokruženo, potpuno i savršeno, osjećaj da sam na trenutak živjela unutar filma koji sam nekad možda sama zamislila, priče koja je odavno u meni utisnuta.

I možda je najljepše od svega to što je jedan moj rad, upravo slika zamka obavijenog maglom, sada dio kolekcije dvorca. Vidjeti izlozenu svoju sliku koju sam naslovila “San koji se ostvario”, u galeriji D. Diderota ucinilo me je izuzetno ponosnom, bio je to jedan od onih ne tako cestih momenata kada vam osmjeh ne silazi sa usana. Jedan mali dio mene ostao je tamo, u prostoru koji je meni dao toliko mnogo.

Ovo će biti jedno od onih jako rijetkih mjesta koje boli koliko vas podsjeti da život može biti velik i nesaglediv. Zadnji put sam se ovako beskonačno osjećala tokom magistrskih studija u Istanbulu, kada mi se svijet takođe činio otvorenim za mene, kao da stojim na izvoru ostvarivih snova, kao da me svemir sluša i klima glavom.

I znam da ću mu se, jednog dana, vratiti.