OD MOJIH ZABILJEŠKI DO KNJIGE – PRVI SUSRET S ROMANOM NA BEOGRADSKOM SAJMU KNJIGA

Još uvijek mi je pomalo nevjerovatno da ovo pišem, ali moj prvi roman, „Tamo gore na noćnom nebu“, ugledao je svjetlost dana i predstavljen je na 69. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga.

I dalje pokušavam da saberem utiske i pronađem prave riječi za sve što se dogodilo.

Godinama sam zapisivala misli, snove, strahove, pitanja i fragmente razgovora, ne razmišljajući previše o tome što će od svega toga nastati. Pisanje je za mene oduvijek bilo način da umirim svoje olujne misli, da bolje razumijem i čujem sebe, ali ponajviše da sačuvam sopstveni glas i ne izgubim se u zapetljanom klupku tuđih mišljenja, očekivanja i projekcija svijeta.

Nijesam ni pomišljala da bi jednog dana sve te stranice mogle postati roman, a još manje da bi neko poželio da ga objavi.

Moram da vam priznam da me je bilo prilično strah da priđem štandu na Sajmu i ugledam svoju knjigu. Zvuči možda neobično, ali poslije godina tokom kojih su te misli, rečenice i likovi postojali samo u mojoj glavi, na papiru i ekranu računara, pomisao da su odjednom dobili fizički oblik djelovala je gotovo nestvarno.

Nešto što je toliko dugo pripadalo samo meni sada je stajalo među stotinama drugih knjiga, spremno da pronađe svoje čitaoce.

A ipak, kada se danas osvrnem na prethodnih nekoliko godina, imam neobičan osjećaj da me je nešto uporno vodilo upravo u tom pravcu. Kao da me je sam svemir, kroz ljude i naizgled slučajne susrete, polako gurao ka odluci za koju sama nijesam imala dovoljno hrabrosti.

U moj život ulazili su pisci, umjetnici i mentori koji su me, često i ne znajući, učili da ne treba vječno čekati pravi trenutak. Posmatrala sam kako s ponosom predstavljaju svoje radove, ponekad i mnogo prije nego što bi bili završeni, kako bez straha dijele svoje ideje i dopuštaju drugima da postanu dio njihovog stvaralačkog procesa. Od njih sam naučila da ono što stvaramo ne mora biti savršeno da bi zaslužilo svoje mjesto u svijetu.

Posebno pamtim jedno veče poezije, prije otprilike godinu dana. Pjesnik se u jednom trenutku obratio publici, a meni se učinilo kao da govori direktno meni. Rekao je, otprilike, da ako među nama ima onih koji pišu, a svoje stranice godinama gomilaju po fiokama, treba da ih izvuku, podijele i objave. Ako ne zbog svijeta, onda zbog svojih prijatelja, svoje djece, ljudi koji će jednog dana poželjeti da sačuvaju nešto naše. Da ostavimo trag, podijelimo dio sebe, nešto od onoga što nosimo u sebi, a možda nikada nijesmo imali hrabrosti da izgovorimo naglas. Sjedjela sam i slušala, pomalo zatečena. Kao da je neko naglas izgovorio upravo ono što sam godinama pokušavala da izbjegnem.

Zanimljivo je da sam te večeri nosila dugu, svečanu žutu haljinu, s mašnom sprijeda. Sasvim neplanirano, upravo sam tu istu haljinu, godinu dana kasnije, nosila i na Sajmu knjiga, predstavljajući svoj prvi roman. Tek kada sam se osvrnula na ta dva trenutka, postala sam svjesna te neobične podudarnosti. Možda je bila samo slučajnost, a možda neke naizgled nevažne pojedinosti dobiju svoj smisao tek kada se osvrnemo na put koji smo prešli.

A kada već govorim o neobičnim susretima i malim znakovima, sjetila sam se i jedne fotografije iz Budimpešte. Postoji legenda da dodir pera Anonymusa u Budimpešti onima koji pišu donosi inspiraciju. Ne znam da li je to zaista tako, ali tri godine nakon tog susreta objavila sam svoj prvi roman, pa mi se čini da u nekim pričama ipak ostane zrno istine.

Sličan osjećaj pratilo me je i tokom boravka u Château d’Orquevaux, umjetničkoj rezidenciji u Francuskoj, o kojoj sam već pisala u tekstu „Château d’Orquevaux – mjesto koje ostaje u vama“.Tamo sam, okružena piscima, slikarima i umjetnicima iz različitih krajeva svijeta, naučila mnogo o stvaranju, ali možda još više o hrabrosti da ono što stvaramo podijelimo sa drugima. Posmatrala sam ljude koji su s ponosom predstavljali svoje ideje i radove, čak i onda kada nijesu bili završeni, i koji su jedni drugima pružali iskrenu podršku, bez takmičenja i potrebe za dokazivanjem.

U tom neobičnom zajedništvu polako sam počela da shvatam koliko je važno dozvoliti sebi da budemo viđeni, sa svim svojim nesavršenostima, sumnjama i nedovršenim pričama. Tamo sam otišla sa željom da prigrlim sebe kao umjetnika, a vratila se i sa puno više vjere u sopstveni glas.

Možda tada nijesam bila potpuno svjesna toga, ali danas vjerujem da je i to iskustvo bilo jedan od važnih koraka ka odluci da konačno podijelim svoj roman sa svijetom.

Kada sada povežem sve te susrete, razgovore i naizgled usputne rečenice, čini mi se da su me svi oni, na neki način, ohrabrivali da prestanem da odlažem nešto što mi je toliko značilo.

A onda sam, gotovo neočekivano, odlučila da svoj rukopis pošaljem na književni konkurs. Bez velikih očekivanja, možda samo sa željom da nešto što sam toliko dugo stvarala dobije priliku da postoji i izvan mojih bilježnica.

Na moje veliko iznenađenje, izdavačka kuća Nova Nova poetika prepoznala je moj rukopis i pružila mu tu priliku.

I tako sam se, nekoliko mjeseci kasnije, našla pred svojom prvom knjigom.

Kako objasniti priču u kojoj je toliko toga tvog?

Jedna od stvari koje sam shvatila tokom ovog iskustva jeste koliko je teško godine pisanja, razmišljanja i osjećanja sažeti u svega dvije ili tri rečenice. A upravo se to danas često očekuje, bilo da razgovarate sa izdavačem, predstavljate knjigu ili pokušavate da privučete pažnju publike na društvenim mrežama.

O čemu je tvoj roman?

Naizgled jednostavno pitanje, a meni možda jedno od najtežih.

Mogla bih reći da govori o ljubavi, umjetnosti, vjeri, gubicima, anksioznosti i neprestanom traganju za smislom. O ljudima koji preispituju sve, a najviše sebe, i koji uprkos svim sumnjama najdublje žele da u nešto vjeruju.

Možda sam ga upravo zato i posvetila onima koji sumnjaju, a najdublje žele da vjeruju.

Ali roman je i o mnogo čemu što ne umijem jednostavno da objasnim. O osjećanjima za koja ponekad nemamo imena, pitanjima na koja ne pronalazimo odgovore i neobičnim načinima na koje pokušavamo da razumijemo sebe kroz druge ljude.

Možda je zato najbolje da, umjesto daljeg objašnjavanja, pustim da roman na trenutak govori sam za sebe.

Ovako počinje:

„Nebo je noćas blistavo tamno, živo; gleda me mjesečevom zjenicom. Ne znam za vas, ali ovakvo nebo čini me nemirnom; osjećam da bih mogla zaplakati, ali i da će sve biti u redu. U meni se kovitlaju divljenje i strahopoštovanje; na momente mi se čini da zaboravljam na sebe i svoj život dolje na zemlji.“

U tim prvim rečenicama možda se već krije nešto od onoga što sam pokušavala da prenesem kroz cijeli roman — taj neobični susret ljepote i nemira, straha i nade, osjećaja da smo istovremeno toliko mali pred svijetom, a ipak toliko ispunjeni sopstvenim unutrašnjim svjetovima.

A onda su tu Alina i Andrijan.

Ni danas nijesam sasvim sigurna odakle su došli. Kako su se pojavili u mojoj mašti, postali mi toliko bliski i kako su njihovi razgovori ponekad djelovali kao da se sami ispisuju. Ali kad god pomislim na njih, osmijeh mi se pojavi na licu.

Ponosna sam na svoje junake. Na njihove nesavršenosti, strahove, protivrječnosti i nadanja. I na pomisao da sada žive i izvan moje mašte. Da će ih neko možda zavoljeti, neko neće razumjeti, neko će se sa njima raspravljati u sebi, a možda će neko u njihovim mislima prepoznati nešto što nikada nije uspio da izgovori naglas.

Posebno mi znači i to što sam sama osmislila korice romana, koristeći jednu od svojih slika. Na neki način, pisanje i slikarstvo, dvije stvari kroz koje sam oduvijek pokušavala da izrazim ono što nije lako objasniti, konačno su se susreli na jednom mjestu.

• 

• 

• 

• 

Za onu koja je prva vjerovala u mene

Postoji jedna osoba bez koje moje djetinjstvo, odrastanje, a vjerovatno ni ja sama, ne bismo bili isti.

Moja baka.

Ona mi je davala samopouzdanje onda kada ga nijesam imala. Kada se nijesam osjećala dovoljno voljeno, lijepo, pametno ili vrijedno. Nikada od mene nije tražila da budem drugačija, bolja ili uspješnija da bih zaslužila njenu ljubav. Za nju sam, od samog početka, bila dovoljna upravo takva kakva jesam.

Ponekad pomislim da je ona vidjela mene prije svih drugih. Možda čak i prije nego što sam ja sama uspjela da vidim sebe.

Često mi je govorila: „Cijeni sebe, dijete.“

Te jednostavne riječi ostale su duboko urezane u meni, toliko da su, godinama kasnije, pronašle svoje mjesto i u romanu.

Zahvaljujući njoj znam što znači bezuslovna ljubav. Ona koja ništa ne traži, ne mjeri, ne postavlja uslove i ne očekuje ništa zauzvrat. Ljubav koja te jednostavno vidi i prihvata.

Zato ovaj roman s neizmjernom ljubavlju posvećujem njoj. Za sve ono što je bila, što jeste i što je utkala u mene.

A sada, neko novo poglavlje

Neizmjerno sam zahvalna izdavačkoj kući Nova poetika na povjerenju, uredniku Vladimiru Tomiću na riječima koje su mi mnogo značile, kao i svim ljudima koji su me ohrabrivali, podržavali ili jednostavno bili tu tokom ovog puta.

Roman je trenutno dostupan na crnogorskom jeziku i može se poručiti preko izdavača ili direktnim kontaktom sa mnom. Nadam se da će u budućnosti pronaći svoj put i do knjižara u Crnoj Gori, a možda jednog dana i do čitalaca na drugim jezicima. Posebno bih voljela da doživim njegovo izdanje na engleskom jeziku. To bi za mene bilo ostvarenje još jednog sna.

Ne znam kuda će me ovo iskustvo dalje odvesti. Za sada sam samo srećna, zahvalna, pomalo preplavljena emocijama i još uvijek iznenađena činjenicom da se sve ovo zaista dogodilo.

Postoji nešto istovremeno prelijepo i zastrašujuće u tome da drugim ljudima otvorite vrata svijeta koji je toliko dugo pripadao samo vama.

I možda je upravo u tome suština pisanja.

U mogućnosti da nešto što je nastalo iz naših najličnijih misli, osjećanja i iskustava jednog dana pronađe svoje mjesto u nečijem tuđem svijetu.

I da neko koga nikada nećemo upoznati, čitajući naše riječi, možda osjeti da nije sam.

📖 Kako do primjerka knjige?

Roman „Tamo gore na noćnom nebu“ trenutno je dostupan na crnogorskom jeziku. Za svoj primjerak možete me kontaktirati direktno ili knjigu poručiti putem sajta izdavačke kuće Nova poetika. Nadam se da će uskoro biti dostupna i na više mjesta u Crnoj Gori.

Knjigu je moguće poručiti preko navedenog linka: https://novapoetika.com/knjizara/tamo-gore-na-nocnom-nebu-nina-sekulovic/

O svim novostima i narednim koracima na ovom književnom putovanju rado ću vas obavještavati. 🤍