KASNI RAZGOVORI SA MJESECOM

Od kada mogu da se sjetim oduvjek sam bila ona djevojka koja stoji na terasi noću i razgovara sa Mjesecom. Ponekad mu ispovijedam svoje najdublje želje, ponekad se žalim na nešto, ponekad postavljam određena pitanja, ali u poslednje vrijeme mu se uglavnom samo divim i izražavam svoju zahvalnost. Kada stojim tamo, kasno u noći, dok cijeli grad spava, konačno osjećam da sam u miru i da mi se svemir smiješi i podržava me, traži od mene da budem strpljiva i da mu s lakoćom predam sve što će doći. Da, može se reći da uhodim Mjesec, mogla bih ga gledati kako lebdi kroz noćne oblake tako dugo, zadivljena njegovim zanosnim i hipnotišućim moćima i najfantastičnijim i najoriginalnijim oblicima njegove bijele pufnaste pratnje koja ne prestaje da se transformiše u ovoj neprestanoj nebeskoj predstavi.

Dok posmatram mjesečinu, moje oči su sve manje umorne, um mi je smireniji, a duša ispunjena, gore je magično, mirno, oslobađajuće i utješno, to je najautentičnija i najbožanstvenija umjetnost koja se događa gore. Pomaže mi da pronađem smisao u svim strašnim, tužnim i razornim dešavanjima u svijetu. To je podsjetnik da još uvijek postoji magija na ovom svijetu, još uvijek postoji neka svrha iza nje, veliki majstor koji drži sve konce, ko zna šta radi i zašto. Znam da možda ne deluje utješno kada gledamo iz naših malih i kratkih života ali verujem da nismo ni kratki ni mali i da su naše sudbine vječne, isprepletane, naše tuge nisu kazna već postoji nešto izvan toga, nešto što trenutno samo napola znamo, što će se u jednom trenutku povezati i pokazati nam zašto su naši životi onakvi kakvi jesu.

Dok gledam u Mesec, više nemam osećaj da moram da pobjegnem odavde gdje jesam na drugoj strani planete gdje mi život često izgleda svjetlije, šarenije i obećavajuće. Dragi Mjeseče, juce sam pročitala citat koji ne mogu da izbacim iz glave, koji kaže - "Postoje stvari koje nećeš moći da uradiš ako ne odeš odavde, ti moraš otići". Mislim da to najbolje opisuje ono što oduvjek osjećam. Stvar je u tome da ja jesam otišla u taj veliki svijet i ipak se vratila iz njega, naravno ne ista, ali osjećam da ima toliko toga što mi bježi i da ne mogu da zagrlim cijeli ogroman svijet koji se prostire ispred mene. Osjećam da, iako još uvijek nosim taj nemir u sebi, više ne lutam, ne forsiram i ne tjeram ljude i priče koje mi ne odgovaraju, samoj sebi sam lakša i bolji prijatelj.

Međutim, u ovakvim noćima još uvijek mogu s nostalgijom prizvati nešto nejasno, nešto što se nije ni dogodilo ili se možda dogodilo u nekom drugom životu. Možda je za ljude poput mene upravo to što odlazimo i vraćemo se, preispitujemo se i ispovijedamo dok drugi čvrsto spavaju, hrleći ka tebi iz hiljade različitih krajeva ove čudesno tajanstvene planete. Moj um filtrira sve važno i nebitno kroz magloviti, zbunjujući film, dodajući ili oduzimajući slojeve prije nego pustim mašti na volju. Pitam se i da li je on, čije ime nećemo izgovoriti naglas, ikada pomislio na mene, da li je shvatio koliko me tada nije poznavao, koliko je moj svijet složen i dubok i kako nikada nije pokušao da ga shvati. O, dragi Meseče, pitam se da li su i drugi tako blesavi kao ja u ovakvim noćima, izgubljeni u mislima i sanjarenjima na balkonu, izgubljeni u moru boja i emocija grade zamkove u vazduhu.

Zaista želim da budem prisutna u trenutku koji mi se dešava, ali ne mogu. Sve me više brine ta moja osobina da odlutam, da nisam prisutna, da mrzim trivijalnost i direktnost i tražim dubinu, jer to na neki način znači da sam isključiva i nedostupna onima koji nisu poput mene, da mi drugi nisu potrebni, barem ne na način na koji sam ja njima potrebna. Sada, da se vratim u stvarnost, šta sam danas uradila o čemu vrijedi pričati? Čudno, imam osjećaj toliko toga, a ništa od one vrste koja priliči velikim zanimljivim razgovorima. Još uvijek nisam uradila sve te zadatke iz sedmičnog planera, ne, ništa od toga, znate, ako imate vremena, ispričala bih Vam sasvim drugačiju priču.

Danas sam uključila moju novu omiljenu pjesmu i plesala vrteći se u krug dok nikoga nije bilo. Dok sam sam se tako okretala slušajući stihove o tome kako ću jednog lijepog dana ponovo odletjeti odavde, sve što želim počelo je da se stvara ispred mene tako jasno, u bojama, zvukovima i detaljima, odjeća koju bih nosila, mjesta koja bih posjetila, svi ti ljudi koji bi bili oko mene. Trajalo je svega nekoliko minuta, ali ništa danas nije bilo tako značajno kao to kratko i oslobađajuće vrijeme da budem ja i da budem prisutna. Istina je da sam bila negdje miljama daleko, negdje ispred ovog vremena, a u isto vrijeme, trenutak nije mogao biti bolje iskorišćen i življi, vrtila sam se na kuhinjskom podu dok je ona ja iz budućnosti gledala u mene. Da nije bilo ove mene sada ne bi bilo ni nje, koju toliko volim, jer je ona ostvarila moje snove i dovela me do te tačke o kojoj sada sa zadovoljstvom mogu samo da maštam. Ne znam da li Vam to ima smisla, ali ja bih ovo moje blesavo budno sanjarenje okarakterisala kao kapiju, portal ako hoćete, za sve što će doći kasnije.

Dijelim ovo sa Vama jer znate, ne želim taj unutrašnji svijet samo za sebe, znam da se preliva iz mene, ali imam taj snažan osjećaj, skoro poriv, ​​da na kraju moje priče, moram to podijeliti sa drugima, da to mora izaći. Ako za mnom ostane prazna ljuštura, neka bude stvarno prazna, neispričana priča je tako tužna, ne znam zašto me neizgovorene riječi toliko bole, sama pomisao da ne postanem ona ja koja jesam me posebno užasava. Ako hoćete brutalnu istinu, sve više razmišljam o svim onim pričama o neispunjenim ljudima, ljudima koji su ostali sami pred smrt, ljudima koji nisu bili voljeni, onima koji su se do kraja nadali dok su gubili druge, onima koje više niko ne pominje, ljuta sam i užasnuta takvom nepravdom. Bojim se da ovo moje nepopularno pitanje odzvanja u prazno.

O, Mjeseče, uvijek si u tako sjajnom društvu, ali od svih onih očaravajućih gostiju, čini se da nekoliko zvijezdica sijaju jače od ostalih večeras. I tada, kao i sada, uvijek mislim na one koji su otišli. Opet ću te zamoliti, kao i prethodnih noćiju, za nju, moju baku, za koju znam da je negde tamo, daj joj do znanja, kada to postane istina, da sam postigla sve što smo zajedno željele, sve čemu se nadala za mene, ali je za to bilo potrebno malo više vremena, više nego što je ona imala. Želim istu stvar i za druge koji su se teško borili, ali ih je život lomio. Želim da budu zaštićeni i da nađu mjesto gdje mogu uživati ​​u miru, bez bola, i biti okruženi svjetlošću i mirom. Ono što je najvažnije, nadam se da nikada neće izgubiti vezu sa nama ovdje dolje.

Moj tihi sagovorniče, ima stvari koje se drugima ne govore naglas, jednostavno je tako kada si čovjek i znaš da ima stvari koje i drugi doživljavaju, ali se bojiš da ih podijeliš. Međutim, ako se negdje neko osjeća usamljen i nema kome da se povjeri, nadam se da može uvijek da računa na tebe. Smiješno je, nisi čak ni na ovoj planeti, a vjeran si kompas ovih tihih, ali glasnih noći.

Mislim da je sada vrijeme da odem. Vjerujem da sam za večeras podijelila dovoljno o sebi.