ŽELJELA SAM DA PREMAŽEM PLATNO I POČNEM ISPOČETKA, ALI NISAM…

Sjećam se jednog posebnog rođendana. Tridesetog. Ogroman štafelaj sa rozom mašnom, dvije tube uljanih boja, transparentna crvena oksid i sap zelena i moja dječja ustreptalost. Boje su sjajile kremasto i zavodljivo, kao da u sebi čuvaju čitav jedan svijet: toplinu zemlje u crvenim tonovima i dubinu tihe, tajanstvene šume u zelenoj. Bio je to poklon koji je došao s tolikom preciznošću i značenjem, savršeni sinhronicitet, da sam ga doživjela kao poruku od samog svemira: „Vrijeme je!“

Par godina unazad prije tog rođendana intenzivno sam slikala ali bez štafelaja i adekvatne slikarske opreme, tada sam se još uvijek amaterski bavila slikanjem. Šta uopšte znači amaterski? Slikati onda kada želite, kada ste inspirisani, povremeno, ne razmišljati o potrošnji materijala i kvalitetu, procesu, vremenu, onda kada ne postoje rokovi ni pravila, bez stalne sumnje u svaki svoj potez, jer da budemo iskreni i slikanje ima određena pravila, koja se naravno mogu i valjaju kršiti onda kada se nauče.

Ali kada odlučite da uronite dublje u svijet umjetnosti, počinje i ozbiljniji odnos prema stvaranju. Na umjetničkom programu koji sam nešto kasnije pohađala, vodili su se beskrajni razgovori o „procesu“. O važnosti da se do kraja „izgura“ ono što se započne. Neki su se plašili samog početka – bijelog platna, tišine, odgovornosti prvog poteza. Drugi nisu znali kako završiti sliku. Kada je kraj? Kako znati kad je dovoljno? Možda nikada nije… kako prepoznati kraj, kada slika uvijek može da bude bolja, ljepša i autentičnija.

Stoga, naša profesorica je imala jedno jednostavno pravilo kojim se započinjala slika: „Ubiti bijelu!“ (“Kill the white!“). Počnite, onako kako znate i umijete, počnite sa igrom i fluidnim, laganim, neopterećenim potezima najvećih slikarskih četkica. Prvi potez je oslobađanje gomilanjem boja. I to je istina. Početak je uzbudljiv. Sve se može ispraviti, prekriti, prebojati. I naravno bila je u pravu, početak ne diskriminiše, početak je uzbudljiv, prvi potezi se lako brišu i premazuju bojom, ali onda dođe onaj srednji dio procesa… Ah, ta zbrkana, osuđujuća, zloglasna sredina. Za mene upravo tu leži najveći izazov. Kada počinjem da gubim viziju, nacrt, ideju i strpljenje upravo u  središnjem dijelu kreativnog procesa, sve je divno i zanimljivo dok se rasipa, dok se boje razlivaju, dok je sve slobodno i nema mjesta za greške jer sve može u daljoj fazi da se prekrije i doslika, ali šta kada ta faza nastupi.

Konkretno, dok sam radila na posljednjoj slici (slike koje prate ovu objavu), satima sam se mučila s portretom ženskog lica. U tom procesu, otkrijete nešto čudesno- umjetnost je matematika, zvuči kontrainuitivno ali je tako, u to se posebno uvjerite kada slikate portrete, svaki milimetar je važan, svaki milimetar više ili manje i imate drugu osobu pred sobom. Počela sam godinama unazad da na ljudska lica gledam drugačijim očima. Počinjem da tražim i primjećujem trougao svjetlosti koji pada na sagovornika, čuveni Rembrantov trougao, traženje hladnih i toplih vrijednosti, način na koji sjenke padaju na lice, blage krivine, uvijanje kose, sve pravilne i nepravilne površine. Kao i sa svim subjektima, slikanje mijenja slikara, daje mu jedan novi set naočara kojim posmatra svijet na nov, zanimljiv, osvežavajući i živ način. Sve prije toga čini se mrtvim i sumornim.

Ova središnja faza izgleda ovako, čini se da se ne može nazad ali i da se ne može ni naprijed. Briše se i počinje iznova, nije to to, probaću opet, nije ni ovako, onda gledam modele na drugim slikama, tražm tuđa rješenja, kako li je njima to pošlo za rukom, probam opet, ne ide. Udaljim se od platna, nešto ne štima, izađem iz ateljea, posle pola sata nakon što bacim opet pogled na platno ostajem u zaprepašćenju koliko sam bila slijepa u svom poimanju uglova i proporcija. Svaki put sam iznenađena koliko nas oči varaju, naša potreba da pojednostavimo stvari na djetinjasti način, koliko naši zaključci da ovdje ide početak nosa, tu su oči, tamo usta, apsolutno vodi greškama. Istina je da naš um voli da uprosti, da preskoči, da pogrešno interpretira. Zato umjetnost jeste matematika, svaka sličnost leži u pravim proporcijama, naravno ako vam je stalo do toga, a kome je stalo mora se naoružati strpljenjem, to je ono što do prije par godina nikako nisam umjela, sada znam da je središnja faza samo faza, ako se ne odustane, upornost se isplati, u nekom momentu probude se alarmi, to je ono što ne funkcioniše i to se da ispraviti.

I konačno, oni poslednji potezi zahtijevaju dobar tajming da se odloži četkica jer slika može i nerijetko jeste previše „dorađena“. Kada nam je do nečega stalo, posebno kada nam je stalo do mišljenja drugih, onda dolazi do problema, počinjemo da slušamo glas iznutra koji nas tjera da prepravljamo, uklanjamo, prilagođavamo onako kako je to prihvatljivo ili kako to izgleda na slikama drugih umjetnika koje je društvo etiketiralo uspješnim. Umijeće je upravo znati istrajati i znati kada odložiti četkicu, jer u nekom momentu sve dođe na svoje mjesto, sve se zaokruži, nekada ranije, nekad kasnije, kao i sve u životu.

Jedina greška koja je fatalna je odustati.

"Umjetnost nije nikada završena - samo napuštena", kazao je veliki da Vinči.

Napuštanje mi se čini kao najveći grijeh koji umjetnik može počiniti. To nije izdaja slike – to je izdaja sebe samog. I možda ne dugujemo objašnjenje nikome osim onom Bogu koji živi u nama, onome koji nas je stvorio sa žudnjom da stvaramo. 

Ali da završim sa jednim jednostavnijim pitanjem, ako je i ono uopšte jednostavno, onda dragi moji čitaoci i stvaraoci- Koji vam je dio vašeg procesa najteži, onda kada ste poželjeli da odustanete i još važnije šta vas je ipak natjeralo da nastavite?

P.S. I da, još sam ponosnija na sliku ipod, jer iako je proces njenog stvaranja na početku bio zabavan, istrajala sam u onom manje lakom i zabavnom dijelu i zadovoljna sam rezultatom, utoliko je i vrednija, šta vi mislite, ako u njoj pronalazite nešto što je i vama blisko slika je izložena i spremna za prodaju.