VRATIĆU SE KAO PTICA

„Čovjek se rađa slobodan, a svuda je u okovima.“ – zapisao je Rousseau.

Često se pitam nije li upravo u toj rečenici sažeto sve ono što osjećam dok slikam ptice. Jer ja sam rođena izvan lanaca, a ipak ih cijelog života osjećam. Zato, one i jesu česte na mojim platnima – da me podsjete na ono što je slobodno, neukrotivo, nemjerljivo, beskompromisno i nedostižno.

Dok držim u ruci pažljivo izrađenu fotografiju – bogatih boja, savršeno uhvaćene igre svjetlosti – u stomaku mi se stvara trema. Kakav li će biti ishod mojih napora da oživim taj zamrznuti trenutak na platnu? Da li će moje boje mamiti posmatrače i pjevati im? Hoću li uspjeti da uhvatim onaj delikatni zamah krila, treperavi odsjaj na vodi prošaran zlatnom i čežnjivom crvenom u dalinji?

Najčešće osjećam da me ptice pozivaju same. Njihova krila, njihova paleta boja, njihove siluete u letu – kao da mi šapuću: „Naslikaj nas.“ Ponekad mi se fotografija doslovno obraća, opsjeda me i mami. I znam jednom ću je morati prenijeti na platno.

Ne mogu da izbrojim koliko sam puta poželjela da se zamijenim sa njima. Da bar na trenutak ne budem vezana zemljom, haosom i bukom ljudskog svijeta, nego da letim tamo gdje tišina ima boju i gdje se horizont ne završava.

Jedna od mojih prvih profesionalnih slika bila je slika crvendaća. Toliko puta sam ga slikala, popravljala, prekrivala bijelim slojem i ponovo počinjala. Čupavo pile pretvaralo se u crvenogrudog ljepotana i obrnuto, sve dok nisam pronašla pravi oblik. Potrošila sam boje, vrijeme i strpljenje, ali nisam odustajala. I shvatila sam da bi veća šteta bila da je boja ostala netaknuta u tubama, kao što je i veća šteta da želja za životom ostane neizražena u nama.

Slikanje ptica za mene je i bijeg i povratak. Bijeg od kaveza u koji me svakodnevica smješta i povratak onoj izvornosti koju nosimo u sebi, onom božanskom što mi je, makar na tren, pozajmljeno. U tim trenucima osjećam ekstazu: boje klize, linije se same sklapaju, muzika prati pokret četkice i sve oko mene nestaje.

Znam da ptice nisu samo motiv. One su portal. Podsjećaju nas na svijet u nama koji nikada ne smijemo zaboraviti, na korijen naše nepobjedivosti. Kada završim sliku, osjećam da je ona već postojala negdje, da smo se sreli u drugom svijetu i da se prepoznajemo.

Zato mi nije teško da povjerujem kako ću se možda u nekom narednom životu vratiti kao ptica ili neko malo, krilato biće raskošnih boja. Da živim bez lanaca, u slobodi boja i pokreta, bez terete da se bude, da se ima, da se puno želi, da se mora, biti ono što sam oduvijek slutila dok slikam - umirujuća pjesma u letu, kratka, treperava ali vječna.

Kada biste mogli bar na tren skinuti lance svakodnevice, šta biste odabrali da budete, voljela bih da čujem vašu viziju slobode.