VARLJIVOST MODERNOG ŽIVOTA - ČUVAJ SVOJU VELIKU MISAO

Kako je njima toliko dato, od genetske lutrije, kuće iz snova, divnih prijatelja i partnera, svijeta na dlanu, na istoj onoj planeti, gdje se toliko njih stvarnih, od krvi i mesa, očajnički bore za goli život? Dok kontempliram, pristižu nove očaravajuće fotografije privilegovanih iz jednog pa iz drugog kraja svijeta. U rukama neminovno drže neke od omamljujućih proizvoda, čokoladnih kolačića i šarenih koktela, koje čudno uz te savršene lutke izgledaju kao eliksiri fizičke ljepote i šarma, kopirani u beskonačno mnogo kopija. Važnije, morati izgledati tako prerasta u morati imati tako i još strašnije morati voljeti tako. Žuri se, toliko se žuri da se tako savršeno i strasno voli, jer ljubav mora da bude glasna, laka, zavodljiva, estetski lijepa i dopadljiva, mora da izmami kod drugoga ono nepromišljeno “hoću i ja”. Zašto se ćuti o svima onima čije su priče vječito na čekanju, rezignirani pratilac, ostaje da se isprazno pita, kako to da su oni toliko srećni?

Hrane li danas društveni mediji našu nemoć, dave li nas u jednu utopiju da se mora pratiti i živjeti savršenstvo tuđih života, dok tvoje vrijeme, tvojom voljom, tvojom apatijom, otiče u nepovrat. Vrijedi li danas ona hiljadama godina stara misao da nepromišljen život nije vrijedan življenja. Teško ko bi znao odmah reći koja je njena/njegova najvažnija misao, ona koju mora da završi, koja ne smije da čeka dok vremena više ne bude i ne prigrli zemlju. Ali ta misao ne nastaje tek tako, ona traži vrijeme, traži iskustvo, traži i da se gubitnički dotakne tlo a da se zatim nezgrapno ustane, da se padne još jednom i još jednom, traži  godine da se zna šta se želi ali ne toliko da bi se čovjek uljuškao u ljušturu besmisla i sudbine. Kako se koja svećica dodaje to postaje strašnije ne naći tu veliku misao, ideju koja počinje kao nadahnuta misao, original i vodilja djetinjstva, vremenom gurnuta po strani, utišana u kutku.

Nisu društveni mediji stvorili nepravdu, nisu ni izmislili zlobu, ljubomoru, narcisoidnost i destruktivnost. Ipak nešto jeste u njihovom svijetu, pardon u našem svijetu, drugačije, nešto jeste teže i čudnije i zamršenije i besmislenije nego ikada prije. Postoji jedan dobar savjet, ako želite da razgovor sa nekim prođe dobro, postavite ogledalo iza stolice u kojoj sjedite. Onaj koji sjedi ispred biće manje namršten, neljubazan, grub jer niko ne želi u ogledalu da vidi sopstvenu neprivlačnost. Ogledalo je čovjekov strah, na isti način na koji je društveni medij čovjekov strah, sve mora da bude nasmijano, dobro, lijepo i privlačno ili čovjek neće stati pred njim. Svi ti profili na društvenim mrežama jesu ogledala pred kojima zaboravljamo da vodimo suštinske razgovore, koji nešto znače, koji otkrivaju neki djelić koji nije koža, šminka, skupocjena tkanina i blještavi aksesoari. Čovjek modernog doba gladan je istine koja nije uljepšana, upakovana, unaprijed smišljena sa ciljem da se proda i zamijeni za nešto drugo, umoran od pronalaženja novih dopadljivih i društveno prihvatljivih identiteta. Gledalac se iznova umara a paradoksalno ostaje prikovan za ekran.

Da se vratimo onim slikama sa početka, njih je lako razbiti u djelić sekunde. Ona savršena lutka sa kolačićem i koktelima, već dugo gladuje i već dugo želi biti u tuđoj koži, ali srećom ili nesrećom svi vjerujemo njenom zavodljivom osmjehu. Znate, njih dvoje koji se tako savršeno uklapaju, vole drugo dvoje, srećom ili nesrećom, njih više nema na slici. Čovjek koga upravo sahranjuju a nema ga na vijestima pomogao je stotine ljudi i priputovao cijeli svijet, vodio nevjerovatan život ali u njegovu čast nigdje nema onih hiljade RIP poruka na društvenim mrežama. Ako postoji ikakva poruka današnjice, poruka koja opominje, skriveno vrišti u pozadini, onda su to ove četri riječi - Čuvaj svoju veliku misao. U suprotnom, izgubiće se negdje usput u buci, trci, haosu onih drugih koji se divno smiju i divno zavode. Varljivost modernog života je upravo to voajerstvo savršenstva drugih, dok svoje blijedi jer prosto nije savršeno, nije poput njihovog a nikada nije ni moralo biti, samo je moralo biti stvarno, biti proživljeno i biti tvoje. Dijete u tebi već odavno čeka da dođe na red.

Tekst je objavljen u zbirci eseja i postova "Reč u mreži".

https://www.kreativnopisanje.org/konkurs-rec-u-mrezi-arhiva/