TERET VELIKIH OČEKIVANJA

Zamislite da ste ušli u magičnu prodavnicu u kojoj možete kupiti sve ono što se nigdje drugdje na svijetu ne može kupiti – sve ono što ste oduvijek željeli, samo stoji tu, čeka na Vas da ga uzmete. Gledate oko sebe i primijećujete na policama poređane vrećice, sve iste veličine i boje, ali različito naslovljene. Prelazite pogledom po policama, iako sve djeluje čudno i strano, primjećujete poznati, izvezeni rukopis na tim vrećicama, sastojci sadržani u njima su Vam već dobro poznati: ljubav, prijateljstvo, kreativnost, mir, hrabrost, samopouzdanje, novac, besmrtnost, mudrost i pregršt drugih. Jedini trik je da morate izabrati jednu i morate izabrati brzo. Tako stojite tu, preispitujete sve što ste ikada željeli i trebali, a uvijek vam je nekako izmicalo. I razmišljate, i razmišljate, i baš kada ste spremni da donesete odluku – vrijeme ističe i prodavnica nestaje.

Na Vašu (ne)sreću takve prodavnice ne postoje, ali izbor koji vam je postavljen ima mnogo više veze sa stvarnošću nego sa magijom. Toliko je buke i nemira, toliko želja, odluka, toliko uslovljavanja ko treba da budemo, šta da radimo, šta da posjedujemo, za šta da se borimo, toliko očekivanja zasnovanih na filmovima, knjigama, iskustvima drugih i njihovim pričama.

Možda je neminovno da se izgubimo, da izgubimo vrijeme, da ne iskoristimo neku važnu priliku, da ne kažemo ono što smo htjeli ili da kažemo previše, možda sve ono što nismo nekad uradili, rekli, grizli se zbog nečega nas je dovelo do puta, odluke ili izbora koji je sada, nasuprot svemu što nije bilo tada, pravi za nas. Po mom iskustvu, a nisam nikakav stručnjak i trudim se da učim na svojim greškama i zaista budem ono što sam trebala biti, čini mi se da vremenom, ako to prepoznamo i nastojimo, postajemo upravo ono što nam je falilo u svim godinama odrastanja ili drugim riječima ono što smo negje niz put ispustili, zaboravili ali ga želimo nazad. U nastavku je par mojih zaključaka koji možda mogu nekome pomoći.

U ČIJOJ TRCI UČESTVUJETE?

Sjećate li se se kad ste bili dijete i iskreno željeli da istražujete svijet oko sebe – drveće, ljude, zašto drugar do Vas plače i da li možda želi da se igra sa Vama? To je bilo davno, ali ponekad se čini kao da nikada nismo bili ta slobodna bića, jer nismo ni znali koliko je taj trenutak bio poseban. Uvijek su nam govorili da treba da trčimo ka nečemu – možda karijeri, braku, djeci, novcu, bilo čemu – i od tog neprekidnog jurenja umaramo se, a da se ni ne zapitamo da li je to pravi smjer, da li su to zaista ljudi sa kojima želimo da budemo. Koliko može biti poražavajuće probuditi se jednog dana i shvatiti da su svi koraci koje ste napravili i svi vrhovi koje ste osvojili bili za nekog drugog, a više se ne sjećate ko je ta osoba. Prije nego što počnete trku, uvjerite se da je to ona u kojoj zaista želite učestvovati i da to radite

za sebe.

DRUGI NISU VAŽNI

Nemojte me pogrešno shvatiti – drugi ljudi jesu važni, ali ne u ovoj utrci. Ovo je vaša trka protiv Vas samih. Često razmišljam o tome kako sam bila jedna osoba kao dijete, druga u osnovnoj školi, treća u srednjoj školi, još jedna na fakultetu, a sada polako postajem ona koja sam bila prije nego što se sva drama drugih ljudi prelila na mene. Volim da vjerujem da sam osoba koja se duboko povezuje sa drugima, posebno kada osjetim nepravdu ili bol nezaštićenih, ali takva povezanost zna da nas istovremeno uvuče toliko da više ni ne čujemo sopstveni glas i svoje potrebe. Toliko smo zaokupljeni time šta drugi misle o nama, kako nas vide, da li nas vole ili ne, zašto ne – a na kraju dana, oni uopšte ne misle o nama i to je istina na koju često zaboravljamo. Kada odemo na spavanje i mučimo se pitanjima zašto smo baš to rekli, zašto smo postupili tako, zašto nismo nešto rekli ili uradili, sjetimo se da smo sami sebi najstrožiji sudija, na kraju dana, ovo je jedino tijelo i jedina duša koju imamo u ovom životu – Vi, Vaša savjest, Vaši  snovi i Vaša djela, Vaš odnos sa tvorcem svega.

VRIJEME ĆE NA KRAJU IONAKO ISTEĆI

Dijete ne prihvata smrt jer je suviše živo da bi ga opterećivala takva paralizujuća misao. Toliko dugo sam vjerovala da će moja baka biti sa mnom zauvijek, vjerovala sam da je kao odrasla osoba besmrtna – ali svi znamo kako takve priče moraju da se završe. Ipak, činjenica da će vrijeme neminovno isteći ne znači da smo osuđeni na besmisao. Zašto raditi bilo šta ako to neće biti važno? Ne znamo uvijek zašto nešto radimo – zašto pisci pišu, slikari slikaju, naučnici eksperimentišu, učitelji podučavaju… samo znamo da moramo, jer u suprotnom, izgleda da nam duša postaje tijelo i umire zajedno sa njim. U suprotnom, mogla bih umrijeti zajedno sa svojim snovima i nadama, a radije bih napustila ovaj život kao prazna školjka nego provela najstrašniju stvar – neproživljen život.

VJEROVATNO VEĆ ZNATE ODGOVOR

Zašto je magična prodavnica nestala prije nego što smo uspjeli da izaberemo? Zato što onaj ko je ušao nije znao šta tačno traži, a morao je da izabere samo jedno. Tako jednostavno, a tako teško. To ne znači da ne možemo imati i druge stvari. Vjerovatno ćemo ih imati, ali vrlo često moramo prvo postaviti prioritete – a to nije lako. Populariše se ideja o izgubljenim i nestabilnim identitetima, onima koji eksperimentišu i pokušavaju preći sve puteve, biti toliko različitih ljudi, živjeti toliko života, ali na kraju dana prosto moramo znati sa čim ne smijemo i ne želimo praviti kompromis. Ta jedna stvar je naš cilj, ono bez čega ne možemo i ne želimo biti, ono što znamo da moramo završiti prije nego što vrijeme istekne.

I na kraju, vraćajući se na početak – vjerujem da bih izabrala mir iz magične prodavnice, jer mi neprestano izmiče, srećom, sve više pronalazim načine (bilo magični ili ne, ako je umjetnost magija, onda magične) da ga zadržim.

Sada, nakon ovog kratkog zajedničkog promišljanja, da li znate šta biste Vi izabrali iz magične prodavnice?