OSLOBODITE UMJETNIKA U VAMA: PET IZUZETNIH PREDNOSTI SLIKANJA

Bio je to dan kao i svaki drugi, osim što sam se tog dana osjećala posebno iscrpljeno od birokratskog kancelarijskog posla koji sam godinama obavljala, i više nego ikad osjećala sam se zarobljeno. Znate onaj osjećaj kada se ujutro probudite i imate energije i razne ideje vam padaju na pamet, i željno iščekujete da započnete nešto novo, nešto zbog čega ćete se osjećati živim, ali onda provedete osam sati na poslu i vratite se kući i ne znate gdje je ispario taj jutarnji entuzijazam jer jedino što sada želite je da se sklupčate u krevetu i samo spavate do sljedećeg jutra. I tako to ide, iz kruga u krug, stoga, odlučila sam tog dana, iako se kao što možete zamisliti ova odluka gradila dugi niz godina, da ne želim više da ubijam svoje ideje, želje, hrabrost i snove, ne mogu više da priuštim sebi da rasipam svoje vrijeme, ubijajući svoju jedinstvenost samo da bih bila ta dobro prilagođena odrasla osoba sa stalnim primanjima i državnim poslom. Znam ko sam i ko bih mogla biti i to sigurno nije neko ko nalazi smisao u običnoj prosječnoj sreći, samo što to nije sreća već maskirani kukavičluk i apatija.

Tog dana, osjećajući se prezasićeno svime, naišla sam na sljedeći citat Karla Junga - "Šta ste radili kao dijete zbog čega su Vam sati letjeli kao minute?" Ovdje leži ključ Vaših zemaljskih potraga.” Osjetila sam kako vrišti na mene, kao šamar, kao jecaj, kao znak nekoga ko me poznaje i saosjeća se sa mnom, kao univerzum koji me podsjeća da ponovo počnem živjeti u skladu sa svojom svrhom. Nekako sam oduvijek znala da je u meni postojao i još uvijek postoji umjetnik, posebno onda kada sam se osjećala tako neizrecivo zarobljeno, jasno se sjećam da sam svake večeri ili jutra dok sam stajala na balkonu razmišljala kako ću samo u svega nekoliko džinovskih koraka preći one daleke bijele vrhove brda koji su svaki dan zurili u mene i da će me tamo čekati nešto veličanstveno. Gledala bih oblake kako mijenjaju svoje oblike od zmajeva do ljudskih očiju i razmišljala kako bi se od svih ovih scena koje su se stvarale i nestajale u nekoliko sekundi mogla stvoriti sjajna priča. Zaista, moja mašta je uvijek moj bijeg kada ovaj svijet postane suviše okrutan i beznadežan, a kroz slikarstvo sam ponovo otkrila koliko je ovaj svijet u isto vrijeme tako divan, nježan i smislen.

Prosto moram da stvaram. Od kada sam počela da slikam, osjećam da sam mnogo bliže onome što želim da budem, neko smireniji, strpljiviji, ko ima više vjere i optimizma, i što je najvažnije, sve je odjednom počelo da dobija smisao. Ako se osjećate pomalo kao ja, predložila bih Vam da nabavite četkice i boje i počnete da stvarate danas, sjutra, mjesecima i godinama od sada, i vidite sami o čemu pričam. Podsetila bih da nisu svi veliki slikari od ranog detinjstva znali da će biti slikari kada porastu i da su najbolji od njih lutali u očajničkoj potrazi za smislom. Ovdje moram pomenuti knjigu Irvinga Stouna „Žudnja za životom“, o životu velikog Van Goga, knjiga je izuzetno empatično i lijepo napisana i preporučila bih je svakome, jer nije knjiga o poznatom slikaru koliko je o borbi i dugoj potrazi čovjeka koji duboko osjeća ljubav prema ljudima ali i ogromnu usamljenost usled nerazumjevanja i neprihvatanja onih koji ga okružuju.

Ovo je mojih pet razloga za slikanje ili bavljenje bilo kojim drugim oblikom umjetnosti, a Vi će te zasigurno naći još.

Počećete da stvarno obraćate pažnju na svijet oko Vas, zbog čega ćete se osjećati kao da ga prvi put i vidite u negovoj snazi i ljepoti

Kada počnete slikati otkrićete boje za koje niste ni znali da postoje, počećete primjećivati oblike, sjenke, igru svjetlosti koju nikada prije nijeste primijetili, oblake koji se svake sekunde pretvaraju u nešto novo i poželjećete ovjekovječiti sve te male jedva uočljive momente i spasiti umirujuće cvijeće. Počećete da razmišljate o dalekim zemljama na potpuno nov način, o ljudskom licu, rukama, tijelu, emocijama, osjećaćete se kao da na svijet gledate novim očima. Oblak više nikada neće biti prosto bijele ili sive boje, u njemu ćete pronaći toliko neočekivanih paleta boja, kada se to dogodi osjetićete apetit za ljepšim, šarenijim, originalnijim životom koji možete kreirati i osjećaćete se kao da ste do tada spavali i samo posmatrali da bi konačno mogli stvarno da vidite. Nećete više uzimati zdravo za gotovo čak ni list koji igra na vjetru, zalaske sunca, šareno nebo ili bore na ljudskom licu kada se smiješi, razmišljat ćete o svemu što vidite kao da je oko njega neka misterija i ljepota koju treba prenijeti na platnu.

Vaš haos postaje vaše oružje, a vaša anksioznost se pretvara u cvijeće

Uvijek sam bila haotična osoba sa bujnom maštom, uvijek umotana u svoj haos, sa toliko ideja i željom da posjetim toliko mjesta i budem toliko ljudi, zbog čega je bilo teže izabrati put koji bi mi donio mir i smisao. Stoga je haos u meni stvorio zbunjenost, prepreke, rasijanost, sanjarenje, iluzije i potrebu za bijegom. Međutim, u slikarstvu je taj isti haos postao moje oružje, moj alat i moja inspiracija. Sva moja strijepnja i nemir, sva moja preispitivanja "Zašto sam ovakva, a ne onakava", svo trnje koje je raslo u meni stvorilo je prekrasne latice najšarenijeg cvijeća i od tada ne prestajem da grlim svoj haos i slivam ga na platnu. Slikanje je toliko opraštajuće kada se radi o greškama, kao što je Bob Ross rekao, još jedan slikar za koga ste vjerovatno čuli, da su greške samo srećne nezgode i zaista kada dođete do tačke kada više ne znate šta radite ali ostajete i dalje posvećeni bićete nagrađeni za sve greške koje napravite.

Gubite kontrolu i predajete je za nešto značajnije

Otkada znam za sebe, oduvijek sam morala da imam kontrolu nad svim oko mene, možda je to do mog podznaka, ličnosti, vaspitanja i ljudi oko mene, ali nikada nisam dozvoljavala sebi da izgubim kontrolu nad sobom, svojim postupcima i svojim životom. Takvo stanje postaje iscrpljujuće, teško i neplodno i godinama počinjete da akumulirate brojne strahove. S druge strane, u slikarstvu gubljenje kontrole znači da ćete naslikati bolju sliku, znači da ćete stvoriti nešto što prije nije postojalo i da nećete ni znati kako ste to učinili. Bilo šta loše što bi moglo da se desi tokom slikanja, greška sa proporcijama, miješanje pogrešnih boja, stavljanje boje na pogrešno mesto, neprepoznavanje vrijednosti itd. moglo bi postati upravo ono što Vašu sliku čini posebnom i jedinstvenom. Gubitak kontrole tokom slikanja vrlo često će je, ako ne odustanete od nje, učiniti originalnijom, slobodnijom, stvarnijom i Vašom, što je najvažnije. Bićete bogato nagrađeni jer ćete naučiti da u slikanju ne imati kontrolu znači povratiti svoju moć, svoj glas, svoju hrabrost i svoju intuiciju, naučićete da to znači imati vjeru u sebe.

Zanimljivo, vaša vjera u Boga postaje jača

Kao dijete sam se često molila prije spavanja, iako me niko nikada nije naučio da se molim, nekako sam znala i osjećala da postoji nešto ili neko nalik na Boga. Kako sam odrastala, počela sam sumnjati u ovu ideju, misleći da je ateizam nešto s čime se mogu povezati, međutim, zbog nekih ličnih borbi sam se okrenula umjetnosti i upravo kroz umjetnost povratila svoju vjeru. Zaista, što više slikate, svijet će vam izgledati ljepši, humaniji i savršeniji, postajete svjesniji koliko je nevjerovatnih, originalnih, čudnih i šarenih stvorenja Bog stvorio, a dok ga budete oponašali, znaćete, bez ikakve sumnje, da je on najveći umetnik od svih. Znaćete da je neko morao da stvori sve što postoji na ovoj neverovatnoj planeti tako pažljivo, strpljivo, oprezno, brižno kao roditelj, genijalno, kao autor koji je tako suptilno potpisivao svoja dela, ostavljajući trag u našoj vjeri, duši i snovima.

Postajete dio nevjerovatne grupe najhrabrijih i najiskrenijih ljudi

Čak i ako ne znate mnogo o umjetnosti, vjerovatno ste čuli za slikare kao što su da Vinči, van Gog, Renoar, Mone, Pikaso, Kalo, Kandinski i brojne druge. Ipak, vjerovatno znate nešto o teškim, turbulentnim, siromašnim, nepravednim, haotičnim, inspirativnim životima koje su vodili. Možda ste čuli za van Gogovu tešku borbu sa samim sobom i njegovu težnju za smislenim životom kako bi se konačno izrazio i pokazao svijetu svoje saosjećanje prema onima koji pate, za Moneov vrt cvijeća koji su posjećivali ljudi širom svijeta i koji je njegovao i slikao brigom roditelja, kako se Kalo borila sa sobom i potiv ništavila smrti ili se divili ljepoti Renoarovih portreta koji je vjerovao da slikarstvo mora biti praznik za oči jer je svijet ionako težak, a sve je to samo delić jedne velike zajednice posebnih ljudi koji su bili hrabri i koji nisu krenuli lakšim putem. Jedan od mojih omiljenih slikara Henri Ruso bio je državni službenik kao i ja, zapravo carinik koji je počeo da slika kasnije u životu i slikao je džungle i tigrove koje nikada nije vidio, stvarajući jedan mistični divlji svijet za kojim je žudio. Kao što možete pretpostaviti, umjetnost zahtijeva ogromnu količinu hrabrosti, povjerenja i nade, nije za one slabe, ma koliko se činili ranjivima. Zaista, iako se niko ne bi usudio porediti sa takvim umovima ili težiti stvaranju takvih remek djela, stvar je u tome da htjeli to ili ne samo slikajući postali ste dio beskonačne, slobodne, boemske, vizionarske zajednice, vašeg plemena čak i kada se čini da ste potpuno sami.

Zato zatvorite oči, duboko udahnite i sjetite se „Šta ste radili kao dijete zbog čega su Vam sati letjeli kao minute? “