ODLOMCI IZ DNEVNIKA SNOVA

Veliki broj umjetnika, posebno nadrealista poput Dalija, Magrita, de Kirika su nalazili u snovima inspiraciju za svoju umjetnost. Zar nije Van Gog ostao upamćen po riječima "Ja sanjam moje slike, zatim slikam moje snove." I danas, umjetnici nalaze obilje ideja upravo u svijetu snova i nesvjesnog evocirajući one elemente i emocije koji su im se upečatljivo urezale, nerijetko stvarajući identične kopije onoga što im je, nekada jasno a nekada u magli i simbolici, predočeno u san. 

I zaista postoji u snovima nekakva nit, trag, obrazac, osjećam da postoji nešto nedovoljno istraženo a kao da nam je na vrhu jezika, tajna na otvorenom, a opet nastavljamo da živimo kao slijepci, ne želimo da znamo, zaboravljamo sve. Je li Vam se, na primjer, nekada desilo da sanjate da čitate ili izgovarate neke riječi na jeziku za koji nikada niste čuli, koji i ukoliko ste i uspjeli da djelimično nešto zapamtite ne uspijevate da ga na javi dešifrujete i ostaje Vam nejasno jesu li to bili samo nasumični fragmenti koje ne vrijedi analizirati i objašnjavati, po meni manje poželjna i vjerovatna opcija, ili je riječ o rijetkom i nevjerovatnom povezivanju sa kolektivnom božanskom sviješću, verzija u koju bi voljela više vjerovati. Povezivanje sa onim izvorom koji obiluje nezamislivim znanjem ali kojem sada, u fizičkim tijelima pristupamo samo u djelićima, na slamčici, ponekad, kratko i nejasno, škrto uz zaborav, isključivo u snovima.

Osjećam da kada bismo mogli da pamtimo i vodimo dnevnik snova tokom cijelih naših života, posebno umjetnici ali i svi ostali otvoreni za neku spoznaju koja nije nužno logična i naizgled smislena došli bi do nekih zanimljivih i originalnih otkrića, vjerovatno i do bolje povezanosti, razumjevanja i empatije između nas i drugih ali i nas i onih drugih ja u nama samima. Naravno, određeni dio snova bio bio reciklaža naših svakodnevnih iskustava, već napisanih scenarija iz knjiga, filmova i serija koje smo gledali tokom dotičnog dana ali onaj preostali, onaj preostali je vrijedan, onaj preostali dokazuje da među nama ima vizionara, ima proroka, ima onih pod zaštitom anđela čuvara, onih mučenih, upozorenih ali i spašenih. Želim tu zagonetku, tajnu, ono što je bespogovorno prihvaćeno. Umjetnici posebno imaju dužnost da takve snove ne shvataju olako, ne puštaju da nestanu u zaborav, da ne budu izrečeni, oslikani, pa i ovjekovječeni.

Upravo to nesvjesno, onako kako to tumači psihologija i astrologija, na načine na koje vjerovatno nikada do kraja nećemo biti u stanju da pojmimo, određuje naše živote, izbore, umjetnost i ljubavi, usmjerava naš život, te otuda potreba da koliko je moguće ne ignorišemo onu tananinu nit koja nam samo u svijetu snova šapuće, opominje, ili  pruža uvid u ono što je bilo ili tek treba da postane naša fizička stvarnost.

Poslednjih par godina, od kada sam počela intenzivno da slikam, pa i prije toga, dok sam osjećala intenzivni nemir koji je znao da me nerijetko opsijeda, počela sam da vodim dnevnik snova, onda kada ih uspijem upamtiti, onda kada se čine simboličnim i održavaju nešto što bi moglo biti važno, ono što je čudno ali blisko, zanimljivo i vrijedno za promišljanje, inspirativno za moje slike i pisanje. Zbog svega izrečenog, voljela bih da dnevnik snova bude normalizovan kao svakidašnja praksa svih nas, a posebno stvaraoca, da smo u stanju da ih podijelimo i oslušnemo nešto nalik na šapate onih kojih više nisu sa nama, onih koje samo u ovim momentima mogu još uvijek da nam se približe, opomenu i zaštite. 

U nastavku izdvajam par zapisa iz mog dnevnika snova, moram da priznam da ih nije lako ni podijeliti ali upravo u cilju onoga što sam gore navela to smatram nužnim, onih koji su mi se posebno urezali i za koje vjerujem da su bili odraz nečeg većeg i nezamislivog, a nekada i mojeg uspavanog ja koje me opominje i podsjeća da preispitam svoju slobodu i svoje izbore.

“Živi divno biće, živi!”

Te večeri sanjala sam san toliko lijep da mi se čini da svako dobija pravo na jedan ovakav u svom životnom vijeku, a o ovom nisam nikome do sada govorila.

Osjećala sam se kao da sam zakoračila na onu drugu stranu gdje ne postoje nikakva ograničenja, gdje je sve poznato iako nemate nikakvo sjećanje da ste tamo bili i da poznajete one koji vas okružuju, ali oni poznaju Vas, nekako već znate da vas duboko vole i da vas strpljivo čekaju tamo. Osjećam da je moj san mnogo podsjećao na san onoga koji je prešao na onu drugu i nepoznatu stranu, onoga koji više ne diše i često sam znala da pomislim kasnije kako to da sam mogla da zavirim u taj svijet dišući, izvan bilo koje opasnosti, kako sam zavirila ispod vela gdje obitavaju oni kojih više nema. Možda nam srce ne mora stati da osjetimo djelić onoga što nas tamo čeka...naravno ipak je to san, ali kakav san. San koji ima dejstvo najslađe melodije poput droge koja traje narednih par dana, zov povratka nečemu što se čini domom kakav sigurno nikada niste imali na zemlji, ma koliko da ste imali sreće.

Te noći sanjala sam da lebdim u nekom polumraku a oko mene u krugu lebdjela su ženska lica, možda one nisu ni imale ni lica ni tijela ali ja sam znala da me one okružuju i da su se skupile oko mene upravo zbog mene. Bilo ih je mnogo, samo sam jednu prepoznala, jednu koja je nedugo prije toga napustila ovaj svijet. Bila je među njima, iako nisam znala ko su sve to one, znala sam da mi žele dobro, da su tu zbog mene i da su tako lijepe, da su srećne, da isijavaju i to nekako prenose na mene. Kako bih voljela samo da to mogu opet da osjetim a da ne moram vještački da prizivam taj neizrecivi osjećaj.

U sredini tame, nalazila se jedna poruka, i to poruka u boci, upravo onako kako klasične poruke u boci uvijek izgledaju. Iz nje kao da je isijavalo svijetlo, neki plamen, ali takav da nije štetio samoj poruci na žućkasto bijelom papiru. Poruka je bila jasna i bila je ispisana rukopisom koji kao da je neki dobar đak prvak pisao tako da su bila ispisana sa ogromnom pažnjom i oblikovana kao da je svo vrijeme ovog ili onog svijeta bilo dotičnom autoru na raspolaganju. Poruka je bila jasna i neću je nikada zaboraviti dok god živim. Nije bilo utješnijih riječi od ovih, niti će ih ikada biti.

Pisalo je: “Živi divno biće, živi! ”

Kada sam pročitala poruku, osjetila sam da poruka reflektuje sve ono što sam naslućivala, a to je da ipak negdje neko prepoznaje i onaj moj trud i ono dobro u meni i kada ono nije toliko očigledno i kada je sakriveno ljutnjom, agresijom i nepovjerenjem. Neko se meni obraćao, pokušavajući da dopre do mene i utješi me, iako to fizički nije mogao. Sve to ulilo mi je ogromnu nadu.

Sve ovo bilo je kao naslućivanje nečeg toliko velikog, neobjašnjivog ali toliko mirnog i lijepog a tako dobro sakrivenog da nakon ovoga stalno mislim, kada bih mogla to da podijelim, bilo riječima bilo slikom, kada bi mogli i drugi to da osjete, naravno poruke koje su namijenjene njima od strane njihovih anđela čuvara, ta energija i taj potpuni osjećaj mira, kako bi im sve izgledalo utješno, lako i smisleno. Kako bih voljela da je taj osjećaj, da je taj čarobni napitak mogao trajati duže. Ipak samo oživljavanje ovog sna pričinjava mi veliko zadovoljstvo ali i čast da sam imala ovakvu posjetu.”

Možda jednog dana i uspijem na platnu predočiti ovu teško objašnjivu, ali najmoćniju  i najljekovitiju energiju.

Bunar

Dragi dnevniče, sanjala sam da trčim toliko brzo da mi se činilo da preskačem cijele gradove i zemlje, toliko hitro, lako i brzo da me niko nikada ne može stići, čak ni onaj koji me je uhodio na početku sna, odmakla sam mu i nisam se okretala nazad.

U sledećem momentu nalazim se u gustoj šumi, i konačno zastajem i opažam nedaleko od mene širok mračan otvor koji zjapi na tlu poput ogromnog bunara, počinje da me zaposijeda strah da ne smijem nipošto da mu se  približim, strah da ću se natjerati da skočim u njega samo ako mu budem dovoljno blizu, moram se držati podalje, upozoravam sebe da ne smijem da mu priđem.

Potom sam primijetila da nisam sama u šumi, nedaleko od bunara uočila sam osobu pokrivenu u bijeloj odori sa kapuljačom preko glave, a koja kao da je lebdjela oko bunara, izgledalo je kao da je hipnotisana ponorom ispod sebe, gledala ga je odozgo i nije reagovala na mene, nije me ni primjećivala. Djelovala je riješeno, sigurno, očiju uprtih u ambis, obuzela me je panika da se priprema da skoči unutra, ne, ne želim to da vidim, ne, ne smije, neće, skoro da sam vrisnula “Nemoj”... ipak bez oklijevanja, to je upravo dotična osoba i  učinila. Pala je naglo u mrak i samo nestala.

Tada sam shvatila da ta osoba u bijelom, koja je upravo skočila ima moje lice, da sam cijelo vrijeme posmatrala samu sebe.

Šumska nimfa

Nikada se ne sjećamo početka sna, zar ne, ne znam kako je počeo ali ono što sam zapamtila je da sjedim na suvozačevo mjesto u autu i gledam svoje lice u omanjem ogledalu ispred mene, osjećam da mi je nešto po licu i počinjem da uklanjam nekakve listiće sa čela, izgledaju identično kao listovi sa kojekakvog drveća, žuti, crvenkasti, zeleni, svih boja rane jeseni.

Odjednom počinjem da posmatram svoje izborano čelo iza listića koje se polako podmlađuje, sada je već sjajno, blijedo, bez ikakvih linija, cvijeće mi izrasta iz lica i kose, nemam osjećaj da je ništa u ovom snu čudno, štaviše razmišljam kako je to prilično logično, očekivano, pa ja sam ga zasadila.

Potom u ogledalu počinjem da uočavam i crvene i bijele pupoljke, sada već osjećam da je nešto ipak čudno ali već poslije par minuta počinjem da prihvatam sebe, gledam svoje ruke koje su istetovirane nekim čudnim znacima, simbolima preko šaka koji izgleda da se ne mogu skiniti, mislim u sebi da li se ja to pretvaram u nekakvu nimfu, neko čudno šumsko stvorenje, hoću li ostati ovakva, hoće li me drugi vidjeti…

Leptir koji umire

U pitanju je izuzetno kratak fragment sna koji sam zapisala jer je bilo tako ugodan i uzvišen, a ja nisam neko ko često sanja ovakave snove ili posebno leptire, tako da mi se snažno urezao i zapisala sam ga čim sam se tokom noći probudila osjećajući da je bio značajan iz više razloga.

Jedne hladne februarske noći sanjala sam nježnog tananog leptira, krila florescentne roze boje, prozirnog ali okupanog svjetlošću iznutra za kojeg sam znala da u tom momentu dok ga posmatram umire i čija duša uzlijeće mirno i veličanstveno preda mnom, i da u tom momentu upravo razmišljam kako sam srećna i povlašćena što se to sve dešava pred mojim očima.

Nisam osjećala da je ovaj momenat tužan, naprotiv djelovao je prirodan i kao da leptir jedva čeka da se oslobodi svojih zemaljskih, njemu ipak teških krila. Te noći sam se probudila i vjerovatno iz tog razloga i zapamtila ovaj san i ugledala na satu na telefonu vrijeme 4:04h.

...

Na kraju, voljela bih da čujem i Vas, šta Vi sanjate, pamtite li i zapisujete li vaše snove, da li neki od nas sanjaju slične snove mojima i da li u njima nekada traže odgovore, usmjerenje ili susret sa onima kojih više nema? A možda upravo u njima nađete neko neočekivano rješenje, ohrabrenje, podsjetnik ili ipak deju koja vam drugačije promiče.