KAD KAŽEM DA VOLIM ŽIVOTINJE… MOJA BORBA IZMEĐU SAVJESTI I TRADICIJE

Mnogo je stvari oko kojih nisam sigurna u životu, što sam starija to sve više shvatam problem nemogućnosti da se bude dosljedan u svojim stavovima pod neminovim protokom vremena i promjena. Ipak ono što je uvijek bila konstanta, nit koja se nikada nije prekinula a koja me je pratila od malih nogu bila je moja potreba da zaštitim nezaštićene, da budem glas za one koji ga nemaju, a ponajviše za životinje.

Sjećam se, bila sam dijete od pet, možda šest godina, kada je moj otac donio dvije ribe u providnoj plastičnoj kesi u kojoj su se i dalje pomijerale, teško su disale, znala sam da umiru i da su donijete da budu naša večera. Iako iz ugla djeteta nisam preispitivala ideju da je njihov život važniji od pet minuta mog obroka, osjećala sam da nešto nije u redu sa činjenicom da naša večera diše i da se bori očajnički za svoj život. Krišom sam dolivala vodu u kesu i dodavala malo soli, vjerujući naivnom logikom da im tako mogu olakšati patnju. Decenije su prošle, ali nikada nijesam zaboravila njihovu borbu za dah.

Sljedeće važno sjećanje vodi me u momente kada smo provodili ljetnje raspuste na selu, jednom lijepom i divljem mjestu, koje je tada bilo mnogo življe nego danas, a tih godina moja baba sa očeve strane vodila je računa o brojnim životinjama uključujući i krave i telad koja su nama djeci bila izuzetno draga i zanimljiva. Svako dijete osjeća posebnu povezanost sa mladunčadima životinja, bilo da su to pilići, telad, jagnjad, zečići ili bilo koja druga vrsta. I dan danas se sjećam našeg nespretnog pokušaja da oživimo uginulog kunića kojeg je naš pas donio u ustima i imporvizovanovog pokušaja da ga sahranimo sa šargarepama i da mu tako odamo počast, kada smo shvatili da mu se više ne može pomoći.

Dobro se sjećam momenta kada je došla ta gorka i mučna misao, sjećam se jednog nedužnog bića, malog i mršavog teleta, kojeg smo svi hranili a koje se nije odvajalo od svoje majke, nisam shvatala kako to da ga odrasli jednog dana obasipaju kockicama šećera da bi par dana kasnije naše dvorište odzvanjalo užasnim kricima borbe za život, za milost. I da, životinje plaču poput nas i oni liju suze, užasnula sam se tada, a nejasno se sjećam, nemoguće je zaboraviti, i krvi koja se, onda kada se sve okončalo, spirala niz kamenje dvorišta. A sve zbog tog mesa koje sam odbila da jedem.

Ipak, u duhu svog vaspitanja i prihvatanja života i pravila odraslih, nisam tada umjela da ispoljim moju zaprepašćenost i nerazumjevanje ovim činom. Znala sam da nisam okružena nikakvim zlim ljudima, znala sam da oni nisu čudovišta, znala sam i da bi odgovor bio da se to samo tako radilo oduvjek, ali sam potajno strašno zamijerala svima koji su taj dan učestvovali u ovom činu i od tada moje poimanje seoskog domaćinstva na kojem se odgajaju životinje u ovakve svrhe dobilo je gorak, pokvaren ukus, gdje je nježnost bila zamijenjena okrutnošću.

Od tada pa do danas nikada nisam okusila teletinu, ali neću lagati, jela sam drugo meso, opet prihvatajući norme i „tradiciju“ koja je uspjela i u meni da normalizuje i potisne onaj grozničavi osjećaj da činimo zlo nedužnima, iako ne direktno, jer ogromna većina nas ne bi bila u stanju ubiti životinje koje su nam na tanjiru, onda kao saučesnici. Upravo ova činjenica, koju navode gotovo svi konzumenti mesne industrije, da oni ne ubijaju svojim rukama, ne čini stvari ni malo lakšim i boljim, štaviše, nekako se čini i gorim i kukavičkijim. A i onda kada se govori o „brzoj smrti“ ili „minimalnom nivou patnje“, istina ostaje ista, ubistvo je i dalje ubistvo i život je oduzet.

Sve je to ostalo u meni iako su prošle decenije, ali posebno poslednjih par godina (vrlo vjerovatno i usled kontakta sa onima koji osjećaju isto ali i određenih snova, vjerujem da nas podsvjesno uvijek proganja u snovima) počeo je da me opsijeda stari osjećaj da naše zadovoljstvo punog stomaka nije vrijedno straha, mučenja i patnje koja tome prethodi. Nerado priznajem, ali tek od ove godine izbacila sam svo meso iz ishrane, i da uključujući i ribu. Žalim što to nisam učinila ranije. Nikada meso i nije bilo glavni sastojak moje ishrane, ali s druge strane, kao i moja porodica i moji prijatelji, meso je bilo uvijek na meniju a da se pri tom nikada ne preispituje naša konzumacija istog.

Dodaću i da činjenica da imam više kućnih ljubimaca, tačnije tri mačke, iako sam oduvjek bila ljubitelj pasa, ali nekako sam završila sa mačkama, dodatno potvrđuje moj stav da jedini razlog zbog kojeg je monstruozna pomisao serviranja mačke ili psa na tanjiru, i mogućnosti da prolaze pakao klanica kroz koje prolaze druge životinje, jeste iz prosto razloga što ih mi poznajemo. Dajemo im imena, znamo njihove navike, njihovu potrebu da budu maženi i voljeni, što se brinemo za njih kada su bolesni, što smo razvili bliskost sa njima. Ta ista osjećajnost, inteligencija, empatija, vrijedi za svaku životinju. A ipak, jedne mazimo, drugima stavljamo nož na vrat.

Društvene mreže i širenje informacija ogolili su mnoge mitove. I sama sam dugo vjerovala da krave jednostavno imaju mlijeko u izobilju jer su „krave“, a ne majke kojima se kradu bebe odmah po rođenju zbog nazasitih potreba mliječne industrije i tako u beskraj. Vjerovala sam u priče i reklame koje su nas učile da su životinje tu zbog nas, jer „tako je prirodno“ i jer smo mi na „vrhu lanca ishrane“ pa prosto možemo da eksplotišemo sve oko nas za naše potrebe. Danas znam da je to samo isključivo kulturna konstrukcija, utemeljena u pohlepi i antropocentrizmu, koja normalizuje neodbranjivo.

Jasno je da je stvar mnogo dublja i složenija ali kada se podvuče negdje crta brojnih argumenata za i protiv ostaje neupitno da mi ljudi kao i životinje, kako je to Pitagora kazao, imamo nešto zajedničko, i jedni i drugi privilegovani smo činjenicom da posjedujemo duše. U nama postoji empatija i savjest od kojih ne možemo pobjeći, ma koliko kultura pokušavala da ih potisne. Oni čiji se krici ne čuju, poput onih riba iz mog djetinjstva, kad tad postanu zaglušujući.

Vjerujem da svako od nas, svako ko se otvoreno pogleda u ogledalo, prije ili kasnije, u potrazi za dubljim razumijevanjem svijeta i sopstvene duše, ili makar iz brige za budućnost svoje djece, mora doći do sljedeće istine - našu divnu planetu, koja nam je data da je štitimo i volimo, pretvorili smo u pakao za sve druge vrste koje je sa nama dijele.

Ovo je tek početak priče, tek ogrebotina na površini teme koja me pogađa i znam da ću o ovome pisati još mnogo puta, ali za sada želim da podijelim sa vama barem nekoliko istina, misli genijalnih umova, koje su važne da budu podijeljene i viđene, poput podsjetnika, bez obzira na vaša opredeljenja u pogledu ishrane i pristupa životu. Ovaj čin, iako djeluje da je ličan, nije stvar ličnog izbora, jer se tiče života drugih, s druge strane nametanjem i grubošću se ništa dugoročno i suštinski ne mijenja, svako će spram svojih uvjerenja, savjesti i saosjećanja, odlučiti kakvu odgovornost ima ispred sebe  i onih koji dolaze i posle nas.

Bez obzira na to šta jedete, u šta vjerujete, ili kako živite, ove istine opstaju i nije riječ o ishrani, ona je samo slagalica u načinu na koji gledamo na svijet, one oko nas, na naše potrebe i apetite, našu ulogu i konačno bitku za bolji i pravedniji svijet. Zašto smo onda rođeni sa očajničkom potrebom da se borimo za pravdu, pa i kada znamo da se zapravo borimo sa vjetrenjačama mi nastavljamo, mi ili sjutra drugi naraštaji, ali beznadežno i sa neuništivom nadom, nastavljamo.

Na kraju, vrijedi se i podsjetiti, da vegetarijanstvo nije moderan koncept i da je mnogo genijalnih umova zagovaralo ovaj pristup životu poput Pitagore, Ajnštajna, Šoua, Gandija, Tolstoja, Voltera, Platona, Tesle, da Vinčija i drugih koji su ostali vjerni svom srcu i savjesti.  

📌Mudre misli koje ne smijemo zaboraviti

„Okrutnost prema životinjama je prvo nasilje koje čovjek uči – ono vodi ka okrutnosti prema ljudima.“ Platon

„Onaj ko jede meso sije klice rata u sebe.“ Arhur Šopenhauer 

„Sve dok čovjek ubija životinje, nikada neće upoznati ni mir ni zdravlje. Onaj ko sije sjeme ubijanja i bola, ne može ubrati radost i ljubav.“ Pitagora

„Dokle god postoje klanice, biće i bojišta.“ Lav Tolstoj

„Možemo li zaista pitati sa kojim pravom čovjek uzima život biću koje ne nanosi nikakvu štetu, samo da bi uživao u mesu?“ Albert Ajnštajn

„Ništa neće koristiti zdravlju i povećati šanse za opstanak života na Zemlji toliko kao evolucija prema vegetarijanskoj ishrani.“ Džordž Bernard Šo

„Veličina jedne nacije i njen moralni napredak može se mjeriti po načinu na koji postupa sa životinjama.“ Volter

„Doći će vrijeme kada će ljudi poput mene gledati na ubijanje životinja onako kako sada gledaju na ubijanje ljudi.“ Leonardo da Vinči

„Životinje su moji prijatelji… a ja svoje prijatelje ne jedem.“ Gandi