DJELIĆ JEDNE POSEBNE VEČERI- SPAJANJE BOJA, IDEJA I SNOVA U MAGIČNOJ ITALIJI

Vidjeti svoju sliku izloženu, ogoljenu, u isto vrijeme krhku i snažnu, spremnu da bude hvaljena i kritikovana, pustiti je u svijet, predati je tuđim pogledima, ostavlja pomiješani slatko gorki ukus ponosa i strijepnje. Ipak, samo biti tu, u toj prostoriji boja, ideja, priča, velikih očekivanja i snova, ogromna je čast, pripadati toj zajednici različitih ljudi koji žive na suprotnim krajevima svijeta, koji su odrasli u različitim sistemima vaspitanja, obrazovanja, koji žive drugačijim životima ali koje spaja jedna želja, potreba i smisao – da izraze sebe i stvore nešto više od sopstvenog fizičkog postojanja.

Pogledajte - Ceremonija diplomiranja, Mastery Programme Milan Art Institute - 2024

Poslije dvije godine pohađanja Programa izvrsnosti Milan instituta za umjetnost, pored redovnog posla sa punim radnim vremenom, intenzivnog razvijanja portfolija od trideset slika i njihovog predstavljanja na profesionalnom vebsajtu, dana i mjeseci ispunjenih inspiracijom i ekstazom ali i onih preplavljenih sumnjom i očajanjem, došao je i taj dan. Dan kada ću se uživo upoznati sa svojim izuzetnim profesorima, dragim kolegama umjetnicima, kada ću po prvi put vidjeti svoju sliku izloženu u zemlji koja je sinonim za umjetnost, u meni najdražoj, Italiji. Ceremonija diplomiranja sa ovog programa održana je u šarmantnom italijnskom gradiću Fabriano, poznatom po proizvodnji papira, istog onog koji je neizostavan u svim kancelarijama širom svijeta, isti onaj na kojem su oslikavana brojna umjetnička djela.

Prvi korak ulaska u ugodnom restoranu Appenino u Fabrianu nosio je sa sobom osjećaj uzbuđenja ali i onaj manje ugodan, osjećaj nemira u stomaku, pripadam li ja ovdje, jesam li uljez, uklapam li se, želim li pobjeći odavde, momenat preispitivanja prije nego li sam se našla u tom šarenilu boja, ushićenih pojednaca, emotivnih ljudskih priča, osmjeha, suza, u onom gdje se osjeća život i gdje ljudi zaista žive svoju umjetnost. Ne, nisam na pogrešnom mjestu, ma koliko neugodan osjećaj, van bezbjedne zone komfora, prići onima koji su za mene nedodirljivi, savršeni, nadljudi, stvara onaj osjećaj da se zaboravi na vrijeme, da vrijeme nije dovoljno i da želite sve da ponovite opet, da je tih šest, sedam sati trajalo prekratko, nedovoljno.

Prije nego sto su nam podijeljeni sertifikati uslijedili su kratki govori svih studenata, ali u tih par minuta u kojima smo svi sa ponosom, nestrpljenjem i tremom izlagali o svom iskustvu, te kako smo promijenjeni ovim programom, stalo je mnogo onoga sto ostaje negdje sakriveno, velika očekivanja, brojne sumnje, stari strahovi, suočavanja sa sobom ali i ogromna snaga i hrabrost. Kako su se govori ređali neki ispunjeni suzama, neki smijehom, nervozom ali i aplauzima pomislila sam kolika mi je čast biti tu, biti među njima koji su se odvažili na nekonvencijalnu, manje pragmatičnu i komfornu odluku, u najrazličitijim fazama života, uprkos ličnim gubicima, poznijim godinama, neodobravanju okoline i kojekakvim preprekama da budu odvažni i istraju. Nije lako naći vrijeme za umjetnost u stvarnosti koja na nju gleda kao sporednu lijepu stvar, onu koja je tu da privremeno ukrasi nečiji dom, dok za nas tamo ona je naš štit, vodilja, vjera i način zivota.

Milan institut za umjetnost nije samo škola slikanja, to je način posmatranja života, nadahnuće ka licnoj transformaciji, bajka koju žive oni koji su imali dovoljno hrabrosti da budu profesionalni umjetnici, oni koji su se usudili. Susret sa divnom Milan porodicom, koja vodi ovaj program, pokazao mi je da uprkos mom stvaranju nadljudi od njih, zbog njihogog talenta, uspjeha, optimizma, kreativnosti i iskrene želje da umjetnošću promijene svijet, da su u pitanju pojedinci koji su autentični, iskreni i čija snaga leži u radu, trudu i istrajnosti. Njihova snaga su oni poput nas koji imaju isti cilj i koji znaju da nisu sami na putu da ga u ostvare, da žele podići jedni druge, da ne kriju svoja krila ili režu ista onima oko njih. Gledati ih kako slikaju uživo pred nama, kako veliko umjetničko djelo nastaje za svega par sati dok traje ceremonija, kako pokreti četkica lako klize a mnoštvo toplih nijansi zagrljaja sunca inspirisanih Italijom prave zanosnu harmoniju, i koja potom biva stavljena na aukciju, čija će prodaja otići u humanitarne svrhe, bilo je uzbudljivo, filmsko i nezaboravno iskustvo.

Emocija koja je zaglušila sve ostale bila je ponos, posebno onda kada sam ugledala svoju sliku, u mnoštvu drugih boja, oblika, brojnih imena već afirmisanih autora, ljudi koji radoznalo gledaju oko sebe i upijaju brojne izmaštane i oživljene svjetove oko sebe.  Vidjeti svoju sliku izloženu, ogoljenu, u isto vrijeme krhku i snažnu, spremnu da bude hvaljena i kritikovana, pustiti je u svijet, predati je tuđim pogledima, ostavlja pomiješani slatko gorki ukus ponosa i strijepnje. Ipak, samo biti tu, u toj prostoriji boja, ideja, priča, velikih očekivanja i snova, ogromna je čast, pripadati toj zajednici izuzetno različitih ljudi koji žive na suprotnim krajevima svijeta, koji su odrasli u različitim sistemima vaspitanja, obrazovanja, koji žive drugačijim životima ali koje spaja jedna želja, potreba i smisao – da izraze sebe i stvore nešto više od sopstvenog fizičkog postojanja.

Naravno od licnosti i samouvjerenosti umjetnika zavisiće i njene/njegove emocije ali nemonovno dolaze i ona pitanja, je li moja slika među svima ostalima na istom nivou vještine, je li dovoljno upečatljiva, primijećena, jesam li to zaista ja, jesam li trebala izabrati neku drugu. A onda kada joj neko priđe, a posebno ako se zadrži pogledom na njoj srce počinje da lupa, i ne znate treba li prići posmatraču ili se izgubiti negdje jer ne želite da znate je li duži pogled zaista bio hipnotišući. Ipak kao nekome kome je ovaj svijet relativno nov, osjećam ogroman uspjeh što sam u tih par sati dijelila prostor sa divnim i talentovanim ljudima te posebno onima koji su svoji i koji su neutrašivi.

Uspjeli smo, govorimo jedni drugima, a ovo je samo uvod, samo početak, par stepenica ka našem daljem tek probuđenom svijetu koji nema kraja ni granica, a na čijem putu smo navijači jedni drugima, to je upravo zajednica kojom želim da pripadam, umjetnici koji podržavaju i bodre druge umjetnike. Nismo tu da zaradimo, iako smo svjesni da su nam pare svima važne i da umjetnost košta, tu smo da naš živi svijet iznutra bude viđen, da neko osjeti nešto na našem oslikanom platnu, da se prepozna djelićem, da poželi da je taj oslikani svijet i njegov/njen, to je ono što sam ponijela sa sobom te večeri, umjetnost nije samoća, nije skromnost, nije tišina, nije izolovanost, ona je tu da se dijeli i da bude viđena, da sija u svom punom sjaju i da motiviše one oko nje na njihova lična stvaranja i transformacije.

Hvala porodici Milan, dragim kolegama umjetnicima sa kojima sam podijelila ovaj momenat, hvala mojoj sestri i bratu koji su me bodrili i svima koji su učinili ovo veče posebnim.